Zašto ne vjerujem u filozofiju ‘najboljeg’

Ovaj fenomen već neko vrijeme pratim na društvenim mrežama, ali i u teretanama u kojima radim sa svojim klijentima. Isprva sam se čudio fenomenu ‘najboljeg’ i mislio sam da je to samo poneka ‘iznimka’. No, kako sam sve više počeo obraćati pažnju na to, shvatio sam da je to sve samo ne iznimka, odnosno da je moje okruženje (kako virtualno, tako i ono fizičko, među utezima) ispunjeno izjavama: “ovo je najbolje za prsa”, “mi smo najbolji treneri”, “ovo ti je najbolje jesti” i tako u nedogled…

Rekli bi mudri – da nije istinito, bilo bi smiješno; ali je nažalost istinito, a po mom mišljenju i zabrinjavajuće. Od kuda god da krenem, primjeri ‘najboljeg’ nas okružuju sa svih strana i u toj cijeloj šumi najboljeg čovjek se sa iskrenom zabrinutošću može upitati: “Ok, a kako da sad znam što je ZAISTA najbolje za mene?”.

Krenimo od prehrane, Svetog grala uzimanja novca i prodavanja magle. Da se razumijemo, nutricionizam je konkretna znanost i ekipa koja je završila PBF (Prehrambeno–biotehnološki fakultet) itekako zna što priča, ali postoji jedna mala razlika. Nekako sumnjam da će se oni usuditi generalizirati, odnosno napisati u nekom postu nešto kao ‘Najbolja kombinacija namjernica za zdrav početak dana!’; što je, morate priznati, vrlo čest naslov koji ćete pročitati na portalima, stranicama osobnih fitness gurua i sličnim ‘znam sve’ odredištima. Kao prvo; za koga je ta kombinacija namirnica najbolja? Za dijabetičare, za ljude koji vježbaju cijeli život ili za profesionalne sportaše? Za one koji imaju XY kilograma previše?

Rijetko se u članku autor ograđuje ili napiše da je to isključivo za ‘ovu’ ili ‘onu’ populaciju; i onda dobijemo vjerne sljedbenike koji to prepričavaju dalje bez ikakvog razumijevanja jer ipak, to je ‘najbolje’! Prehrana je toliko kompleksno područje koje prvenstveno počiva na osobnim karakteristikama svakoga ponaosob te je ovisna i o načinu života kojeg ta osoba provodi. E tek tada, kada se individualno pristupi svakome, tek tada možemo pričati o pretpostavci da će nešto biti ADEKVATNO (ne najbolje) za vas.

Neka dijeta koja je funkcionirala na pretilom Amerikancu, ne mora nužno funkcionirati i na vama! Prvenstveno zato što ne živimo u istom podneblju, ne jedemo istu hranu, vjerojatno su nam genotip/struktura/kompozicija tijela drugačiji, nemamo isti stil života i tako u nedogled…Ne kažem da neće funkcionirati, ali kažem da postoji velika vjerojatnost da možda baš i nećete dobiti sve efekte koje je dotični gospodin preko bare nabrojio i zbog čega ste se uopće i podvrgnuli nekom XY režimu prehrane i potrošili XY kuna za neke dodatke prehrani.

Priče iz teretane

Ovo ti je ‘najbolja’ vježba za prsa i ako ju radiš u supersetu sa ovom vježbom, onda ćeš imati super kul efekt i bit ćeš najveća faca na plaži! Nebrojeno puta sam čuo da je upravo ‘ta’ vježba najbolja za neki mišić, da je neki trening najbolji za razvoj određene sposobnosti, da se čučanj izvodi upravo na taj način i nikako drugačije i slične gluposti. Ajmo se zadržati na potonjem primjeru da baš ne pišem knjigu od članka.

Da li se zna kako se najoptimalnije izvodi čučanj – zna se! Da li je utvrđeno koji je najpovoljniji odnos vaših ekstremiteta/trupa u donjoj fazi čučnja – i to je utvrđeno/dokazano! Pa zašto onda ljudi to ne rade? E pa zato što to ovisi o puno stvari kao što su primjerice: dužina i kut vrata femura (natkoljenična kost), dubina ‘rupe’ u koju natkoljenična kost ulazi u zdjelicu, veličina glave natkoljenične kosti i još XY drugih detalja (namjerno nisam koristio anatomske izraze kako bi bio jasniji što širem krugu čitatelja).

Nisam doktor i nisam studirao medicinu, ali neke osnove anatomije znam i znam da upravo zbog svih nabrojenih detalja, nije svakome isto ‘čučnuti’ i da za one koji su ograničeni zbog svoje anatomije/mobilnosti postoje i druge varijacije čučnja s kojima se mogu zabavljati. Da vam malo predočim ovo o čemu sam sada pričao – bacite pogled na slike natkoljenične kosti i zdjelice pa si onda malo vizualizirajte napisano.

I onda još svemu tome dodamo razliku između muške i ženske zdjelice (zbog prirodne funkcije žene da na svijet donosi potomstvo) i dobijemo nebrojeno mnogo varijabli o kojima ovisi da li ćemo uopće moći napraviti pravilan i kvalitetan stražnji čučanj. I tek tada dolazi znanje i iskustvo kineziologa na vidjelo; tj da li uopće ima potrebe forsirati stražnji čučanj kada se isti efekt može postići gobletom, zercherom ili nekom drugom varijacijom čučnja. Evo, kroz ovih par informacija o čučnju sam vam pokušao približiti koliko smo svi različiti i da ne postoji ‘najbolje’ odnosno da je individualni pristup jedini ispravan put, odnosno razmišljanje kada pričamo o našem zdravlju/vježbanju.

Ovo isto možete preslikati i na sustave treninga. Pa ako je samo jedno ‘najbolje’ pa zar onda ne bi bilo logično da svi rade samo to i svi bi bili najbolji?! Pa da je tako jednostavno planirati i programirati treninge, kineziologije kao struke uopće ne bi trebalo biti. U tom slučaju, svi oni ‘tečaj treneri’ koji se prave pametni kroz svoje profile (a završili su dva i pol mjeseca školovanja), imali bi istu razinu znanja kao i oni koji nešto studiraju pet godina i onda se još dodatno obrazuju kroz razne seminare i tečajeve. Ne drago društvo, to nikako nije i ne može biti isto jer znanje koje skupljaš pet godina ili šest mjeseci nije i nikada neće biti isto! Osim možda u glavama ‘tečaj trenera’, ali taj dio mene ionako ne zanima.

Kada smo se već dotakli trenera…

Još jedna ‘najbolja’ stvar koju sam primijetio je ta da postoje oni koji će za sebe bez razmišljanja napisati da su najbolji, i da najbolje pripremaju sportaše i da su oni ‘svašta nešto’ a svi ostali su (očito) samo ‘polovična rješenja’. I tu, moram priznati ima kako kineziologa tako i onih koji se bave fitnessom, a nemaju fakultet već su završili neki od tečajeva – dakle ima nas. I ok; poznato je da su treneri egocentrična bića i da nije rijetkost da svatko ima nešto reći o onom drugom. Kako sam preko 12 godina u ovome, to sam prihvatio kao dio igre i ono što mogu reći jest da su moje znanje, iskustvo i rezultati moj najbolji štit od takvih ‘pametnih’ komentara ali ovo ima i drugu stranu.

Ona kaže da ne postoji netko tko je najbolji i u rehabilitaciji, u sportskoj pripremi, u radu s rekreativcima, u radu s djecom sportašima i da je ta ista osoba najbolja za što god želite. Iskreno, pratim zaista velika svjetska imena i nisam vidio da je itko od njih napisao da je njihov pristup/teretana/studio/oni sami – najbolji za sve. Nažalost, volio bih da mi imamo tako neko svjetski zvučno ime pa bi me baš zanimalo da li bi ta osoba stavila na svoj FB – ja/mi smo najbolji, dođite k nama!

Svaka čast na entuzijazmu i osobnom mišljenju o svome radu, ali ako mašeš girjom (tj. tvoj klijent/sportaš) i pišeš da si najbolji u čemu god, budi siguran da znam da nisi, upravo zato jer su girje ‘moje područje’ i vidim XY grešaka u tom swingu. Meni ne bi palo na pamet, zauzeti neku pilates pozu i napisati da sam najbolji u rehabilitaciji i pozvati sve one koji imaju problema s posturom da dođu k meni vježbati jer sam eto, baš naučio kako izvesti neku kul pilates pozu (bez obzira što imam završeni DNS III i znam ‘ponešto’ i o posturi). I da, upravo zato ne mislim da je netko ‘najbolji’ u nečemu. Postoji li uopće neka službena rang lista najboljih trenera? Postoji nagrada za kondicijskog trenera godine, ali nekako sumnjam da je to nagrada i za najboljeg trenera u kineziterapijskom djelovanju; ili sam ja nešto pobrkao?

Dragi svi, nadam se da ste shvatili što sam htio reći. I da, zaista sam mišljenja da ‘najbolje’ ne postoji. Postoji samo ono što je vama u tom trenutku najadekvatnije, a kako ćete napredovati, budite sigurni da će se mijenjati i ono što je ‘najbolje’ za vas, kako kroz prehranu tako i kroz sustav treninga/izbor vježbi.