Brišemo granice i pišemo nove stranice

Tekst je osobna priča neimenovanog, hrabrog mladića o njegovoj unutarnjoj borbi sa samim sobom na putu prema zdravoj, zadovoljnoj i uspješnoj osobi.

Svakodnevno slušamo o promjenama, bilo izgleda, posla, partnera, okoline… Ponekad promjene proizlaze iz okoline, ponekad iz nama bliskih ljudi, a ponekad sami potaknemo promjene jer nam je promjena načina razmišljanja, navika i samoga sebe jednostavno potrebna.

Ipak, najčešće se reakcije i objašnjenja zašto je nekome teško promijeniti dio svoje svakodnevne rutine, shoppinga s prijateljicom, kutije cigareta na dan, pića sa djevojkom, gledanja cijelih sezona serija ili izlazaka u potrazi za prihvaćanjem od mase koju idealiziramo iz potpuno krivih razloga. I naravno, tu su sveprisutni “budem“, “sutra ću“, “ima vremena“, “umoran sam“… A zapravo su to samo napamet naučene izlike!

Nije potrebno odreći se svega – jer čovjek mora imati nešto što ga relaksira, u čemu je on sam sa sobom ili s nekim s kim se osjeća potpuno prirodno.
No tanka je linija između satisfakcije i pretjerivanja, koje u konačnici nikada ne rezultira dobrim, ne samo za nas, već i za one oko nas.

Za početak – dovoljno je sjesti, dobro razmisliti kako živimo, kako se osjećamo, jesmo li uistinu sretni sa svojim životom i postoji li mogućnost za napretkom u bilo kojem segmentu, jer ako postoji i najmanja vjera u samoga sebe, tada je to već motiv za promjenom.

Iz vjere u sebe dolaze motivacija i volja, iz motivacije i volje dolaze planovi i snaga, iz planova i snage dolaze ciljevi i odluke i onda pišemo stranice kako mi želimo.

Imajmo na umu, dan ima 24 sata. Ako spavamo 7 sati, na poslu provedemo 8 sati, na higijenu, hranjenje i ostale krucijalne stvari potrošimo 2 sata, ostaje nam 7 sati vremena za sebe.
Ponekad to vrijeme koristimo za obaveze koje se skupljaju, ponekad ga provodimo na kavama ili okupljanjima sa ljudima koje nismo dugo vidjeli, ponekad čitamo knjigu ili pratimo što se događa u svijetu, a ponekad razmišljamo o sebi, životu i o onome što bi sve mogli napraviti sa sobom danas, sutra, za mjesec ili godinu dana.

Taj dio je jako bitan, dio kada se doista posvetimo sebi, odlučimo što želimo i pronađemo način na koji to postići.

Uzet ću za primjer sebe, jer sebe najbolje poznajem pa mogu dati iskrene i potkrijepljene informacije. Prošao sam cijeli proces transformacije, kako karakterno i kognitivno, tako i tjelesno i zdravstveno i mogu vam reći da nije lako, potrebno je doista porinuti duboko u sebe i pronaći bit, pronaći sebe.

Kao klinac sam uvijek bio sretan, mogao sam sve, želio sve, volio sve. Zanimalo me druženje, čitanje, učenje, igranje, sport, glazba i sve što klinci rade. S godinama sam mijenjao prijatelje, sportove, okolinu i udovoljavao svojim raznim hirovima.

Upisao sam faks, natjecateljski se bavio sportom i osamostaljivao se od roditelja. Postajao sam sve samostalniji, jer smatram da je to poanta odgoja djece, da postanu svjesna svojeg statusa, svojih mogućnosti i da ne vuku za svaku sitnicu roditelje za rukav.

Nova društva s kojima sam se upoznao donijela su i nove navike, novu svakodnevnicu – nešto meni potpuno nepoznato i novo. Rast i pad su mi se događali istovremeno: imao sam novac, društvo i zabavu, ali su patili fax, treninzi i zdravlje.

Sport mi se sveo na hakl po klupicama i raznim mračnim mjestima u večernjim satima sa kvartovskim “mangupima“, roditelje nisam doživljavao, kao ni njihovu brigu za mene, prijatelje sam izgubio jer su oni napredovali i odrastali, a ja sam i dalje bio na nivou “kvartovske spike“ i “kradem Bogu dane“.

Tako je to trajalo i trajalo, da bi me se roditelji umalo odrekli, sukobio sam se i sa zakonom te odrađivao društveno korisni rad zbog djela koja sam počinio. Time se nimalo ne ponosim i ovo nije ispovijest, već samo želim istaknuti da svatko ima nešto u prošlosti čime se ne ponosi.

Kako to obično bude, dok ne dotakneš dno ne shvaćaš gdje se nalaziš: ostao sam bez posla, novaca, djevojke.

Bilo je to točno onako kako gledamo u filmovima, sjeo sam na pod u neko gluho doba noći, negdje usred ničega, samo sa starim ključevima od stana u kojemu je brava taj dan promijenjena.

Nešto je u meni puklo, ustao sam, pogledao se u odraz nekog izloga i zgrozio se samoga sebe.
Opalio sam si šamar i shvatio da mogu ostati tamo gdje jesam i s vremenom nestati ili ću se iz temelja promijeniti. Zbog sebe, pravih prijatelja i prvenstveno, zbog roditelja.

Okrenuo sam novo poglavlje života…

Krenuo sam od nule, zaposlio se na puno radno vrijeme, krenuo svakodnevno vježbati, razgovarati sa ljudima, riješio se starih poroka i počeo ulagati u sebe, svoje zdravlje i svoju edukaciju. Štedio sam, upisao sam višu školu – trenersku, nešto što sam oduvijek htio, još dok nije bilo google-educiranih i wannabe trenera i ovakve potražnje za istima.
Odlučio sam da želim biti u sportu, rekreaciji, biti okružen ljudima koji dijele barem približno iste interese kao ja te da želim ponovno zadobiti povjerenje roditelja, a onda i od društva.

Bio sam skroman i ponizan, ali sam grizao, kao što nisam nikada prije, upijao sam sve kao spužva i ništa mi nije bilo teško niti nemoguće, za naučiti, za napraviti, za shvatiti.

Diploma i zvanje sručnoga prvostupnika su bili prvi korak, energija koja me potapšala po leđima i gurnula naprijed, a dodatni motiv je bila činjenica da moja okolina vjeruje u mene, da ih inspiriram na promjen.

Postajao sam sve zadovoljniji, sve smireniji i gradio se imajući u vidu kako se sve može promijeniti i da treba iskoristiti svaku priliku te vjerovati u sebe, čak i kada izgleda nemoguće.

Nakon dugog putovanja, danas sam zdrav, s glavom i srcem na mjestu, imam prekrasnu djevojku (buduću ženu, nadam se), žive i zdrave roditelje, poziciju u respektabilnoj kompaniji gdje radim ono što volim: radim sa ljudima i pomažem im da grizu i bore se za boljeg sebe.

Zato ovaj naslov, koji je meni i danas životna motivacija i poruka da nikada nije kasno za promjenu, nikada nije nemoguće, pa čak i ako ste sami!

Stoga okrenite novi list, budite sretni i u svemu što radite pronađite smisao jer svaki dan je dan za brisanje granica 😉