Što je trulo u hrvatskom bodybuildingu?

Bodybuilding kao sport, hobi ili nešto treće zahtijeva veće financijsko ulaganje. Tu ne mislim na pristup koji se odnosi na posjet teretani par puta tjedno bez nekog cilja ili programa, a da bi se postigao određeni uspjeh. Želim se osvrnuti na malo ozbiljnije vježbače kojima bodybuilding predstavlja svakodnevni hobi ili još veću razinu, tj. natjecateljski bodybuilding.

U ovoj sferi bodybuilding osim promišljanja oko slaganja prehrane, treninga, samog odlaska u teretanu traži i veća financijska žrtvovanja. U prvom redu sama prehrana kompletno je drugačija od standardne svakodnevne prehrane prosječnog čovjeka.

Bjelančevine su same po sebi najskuplji dio čovjekove prehrane. Kao takve, bjelančevine su i osnova prehrane u bodybuildingu. Velik dio proračuna jednog bodybuildera odlazi upravo na bjelančevine. Iz vlastitog iskustva najbolje poznajem poteškoće pri financiranju ovakvog načina života. Od standardnog traženja niskih cijena po velikim trgovačkim centrima pa do kalkulacije koji izvor bjelančevina uzeti kako bi sve to bilo donekle jeftinije.

Dodaci prehrani svakako su dobrodošla stvar ako se okrećenemo financijskoj stranu priče. Suplementi ili dodaci prehrani, kako to samo ime govori, isključivo su dodaci svakodnevnoj prehrani, ali vrlo dobro mogu rasteretiti dnevni proračun. Proteini (whey, kazein, soja…) su, gledajući gram po gram, u prosjeku najjeftniji izvor bjelančevina.

Nakon toga moramo se opskrbiti dobrim masnoćama i kompleksnim ugljikohidratima, a tek posljednje na red dolazi plaćanje mjesečne članarine u teretani. Samo to već je pozamašno financijsko opterećenje, čak i za one s najstabilnijim primanjima koji više nego dobro zarađuju.  Pitate me zašto je to tako?  Prvenstveno zbog cijena same hrane.

Mjesečna izdavanja na hranu u samom bodybuildingu mnogo su veća nego kod prosječnog čovjeka. Uzmemo li u obzir da je zbog trenutnog stanja na tržištu (što se odražava i na cijene hrane) čak i prosječnom građaninu teško preživljavati, jednom aktivnom rekreativcu ili natjecatelju to stvara strahovite probleme. Ako uzmemo u obzir sve popratne stvari: suplemente, članarine za teretanu, odjeću za trening, opremu (shaker, remen, gurtne) itd., aktivni bodybuilding spada u skupinu skupih sportova, no na natjecateljskoj razini to je i mnogo kompliciranje.

U svijetu bodybuildinga postoji jedna bitna razlika između profesionalnog i amaterskog svijeta. Naime, svi smo mi natjecatelji u Hrvatskoj, ali i njih 99% u svijetu, zapravo amateri. To znači da nitko od nas direktno ne zarađuje od samog natjecanja, nego usporedno, kao npr. treneri, nutricionisti, vlasnici teretana itd…

Stanje u hrvatskom bodybuildingu s te strane jako je loše. Natjecanja ima jako malo, u prosjeku su dva godišnje, a ako je dobra godina bude tri do četiri natjecanja zbog animoziteta ili bolje rečeno monopola jednog saveza, a to je IFBB savez koji je ujedno i najjači savez u svijetu, a tako i kod nas. Službeni Hrvatski savez koji je pod olimpijskim odborom podružnica je IFBB saveza.

Domaća politika zahtijeva pridržavanje pravila prema kojem se svaki natjecatelj može natjecati jedino u IFBB savezu. U bodybuildingu je situacija slična kao i u borilačkim sportovima – postoji više različitih federacija: neke su uspješnije, neke malo manje. Da pojasnim, zbog politike sporta pravo na natjecanja u najjačoj federaciji (IFBB) gube, tj. dobivaju suspenziju, oni koji traže prelazak ili natjecanje u drugoj federaciji. Naime, ova situacija, prema mojem osobnom mišljenju, zaista bi odlično funkcionirala da su natjecatelji profesionalci, odnosno da od tih natjecanja žive, što nikako nije istina.

Naime, postanete li prvak Hrvatske u bodybuildingu možete očekivati kantu proteina te tu i tamo neku sportsku opremu. To je financijski dobitak koji se ne može uspoređivati s ogromnim financijskim minusom nakon natjecanja. Pošto smo svi mi natjecatelji svjesni da smo amateri, odnosno da svako od nas mora raditi druge poslove, obavljati svoju profesiju ili posao koji ima kako bi doslovno preživljavao, dok mu bodybuilding predstavlja strast koja proizlazi iz vlastite satisfakcije jer, u konačnici, financijske koristi apsolutno nema.

Tu se opet vraćam na monopolističku igru kojom nam se osim toga brani i natjecati tamo gdje bismo mi željeli, a to nam u ovom smislu iskreno nitko ne bi trebao braniti, pogotovo što nitko od toga nema financijske koristi, ali nema ni koristi u smislu evolucije bodybuildinga u Hrvatskoj. Zbog takve monopolističke politike, svake godine ima sve manje kvalitetnih natjecatelja. Uvijek postoji novi skup natjecatelja koji dođu, odrade jednu sezonu i zatim nestanu. Zbog toga nestaju „jači“ natjecatelji, tj. nitko ih nije vidio godinama. Natječu se u drugim federacijama ili se uopće ne natječu.

Moj razlog trogodišnje pauze je isključivo financijske prirode. Grubo rečeno: odradite natjecanje iz vlastite satisfakcije, ali vas nažalost razočara politika i kasnije tražite neke druge ciljeve. Svjestan sam da financijski cilj nije ostvariv, ali opet samo dopuštenje izlazaka na natjecanje već bi bio korak naprijed prema poboljšavanju odnosa unutar saveza i van njega. Ne vidim smisao monopola, osim koristi nekolicine ljudi unutar toga skupa financiranog od strane države, odnosno ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Postoji jedna poveća doza egoizma u ovom sportu. Općenito je to više izraženo nego u drugim sportovima zbog samog smisla sporta i to u sferama natjecateljskog bodybuildinga. Psihologija jednog bodybuilding natjecatelja u dobroj je mjeri potkovano egoizmom. Samim time je teško prerasti animozitet i na manjim razinama poput međusobne suradnje kolega, a kamoli u samim sistemima vlasti, odnosno u Hrvatskom bodybuilding savezu.

Rješenje toga leži u promjeni strukture i resora saveza ili u stvaranju novog bodybuilding saveza kao nezavisne udruge koji bi parirao na državnoj razini bodybuilding savezu, a samim time bi se stvorilo tržišno natjecanje.

Dokle god je moć odlučivanja u rukama nekolicine ljudi situacija može samo ostati nepromijenjena. Na ovo se osvrćem baš sada kada je bodybuilding postao dovoljno popularan, privlačeći sve veću količinu novih natjecatelja i aktivnih rekreativaca kako bi kasnije mogli ako ništa drugo otići na bilo koje natjecanje žele ili su kvalificirani!