Posljednjih godina sve su izraženiji brojni trendovi u prehrani, te je tako sve popularniji i raw food – sirova hrana ili sirovojelstvo. Suprotno općem vjerovanju raw food ne znači samo jedenje sirovog povrća i voća (jer se prema tome svi djelomično hranimo raw food-om) niti konzumiranje isključivo sirove biljne hrane, već to uključuje i druge sirove namirnice, fermentiranu hranu te proklijalo zrnje i sjemenje (klice).

Najveća vrijednost sirove hrane je u tome što je bogata netaknutim vitaminima, mineralima, antioksidantima i probiotičkim bakterijama, ali i zbog sastava enzima (koji se kuhanjem deaktiviraju na temperaturi od 48 stupnjeva Celzija).

Raw food, dakle, osim sirovog povrća i voća obuhvaća i drugu sirovu hranu kao što je: sirovo mlijeko (svježe, nepasterizirano) i njegove proizvode (vrhnje i maslac), sirova jaja, sirova ulja, sirovi med, orašaste plodove i sjemenke, ribu i plodove mora (škampe, kozice ili jela poput carpaccia), sirovo meso (npr. tartar biftek) te fermentirane namirnice (domaći kefir, domaći kiseli kupus, ali i sušeno – fermentirano meso kao što je pršut, domaće fermentirane kobasice, usoljenu – fermentiranu srdelu i losos).

Pobornici raw food-a uvjereni su kako je to jedini zdrav način prehrane te da je kuhana hrana mrtva, odnosno bez života i time loša za zdravlje. To nije točno. Točno je da enzimi u sirovoj hrani (npr. u sirovim fermentiranim namirnicama) pomažu u procesu probave i smanjuju potrebu tijela za vlastitom proizvodnjom enzima, no to još uvijek ne znači da treba otići u krajnost i sve jesti sirovo.

Što jesti sirovo, a što ne? 

Važno je znati da nisu sve vrste povrća pogodne da se jedu u sirovom stanju. Neke namirnice moramo kuhati kako bismo iz njih oslobodili više hranjivih tvari, dok neke moramo kuhati kako bi neutralizirali prirodne otrove koje sadrže. Tako npr. žitarice, mahunarke i određene vrste povrća treba kuhati, dok neke namirnice životinjskog porijekla možemo konzumirati sirove i kuhane.

Tako se određeno kupusasto povrće ne preporučuje sirovo u velikim količinama: brokula, kelj, rukola, cvjetača, kupus, repa, rastika, prokulica, rotkvica, žuta koleraba i potočarka jer imaju visoki sadržaj vlakana (celuloze koju ne možemo razgraditi u probavnom sustavu, što sprečava iskorištavanje nutrijenata iz tog povrća) ali i zato jer sadrže kemijske supstance (goitrogene – koje blokiraju proizvodnju tiroidnog hormona / hormona štitnjače) koje mogu doprinijeti razvoju hipotireoze. Stoga bi osobe koje već imaju smanjenu funkciju štitnjače trebale izbjegavati ovo sirovo povrće. Kuhanjem se smanjuje količina goitrogena u tom povrću za 2/3.

Također, zeleno lisnato povrće kao što je: špinat (sve vrste), blitva, peršin, vlasac, listovi repe i cikle, listovi korabe i gorušice, zeleni kupusu i kelj sadrže oksalnu kislenu koja je vrlo iritirajuća za probavni trakt i koja se neutralizira kuhanjem. Stoga se ovo povrće preporučuje malo obariti ili skuhati na pari.

Neka vas ne brine to što se gore navedeno povrće ne preporuča sirovo, jer se to odnosi samo na velike količine tog povrća – manja  količina zelenog lisnatog povrća u smoothieju neće vam naškoditi ukoliko ne živite samo na sirovom povrću, odnosno ako se inače normalno hranite.

Osim toga oksalna kiselina može igrati dobru i lošu ulogu u našem tijelu, ovisno na koji način se konzumira – u sirovom povrću i sokovima pripremljenim od takva povrća oksalna kiselina je organska i kao takva od životne važnosti za fiziološke funkcije tijela (potiče pravilan tonus peristaltike i tako pomaže crijevnu pokretljivost ali i onu u različitim kanalima). S druge strane, oksalna kiselina u kuhanim i prerađenim prehrambenim namirnicama je mrtva i anorganska te na taj način može biti opasna i štetna jer se putem kemijskih i drugih reakcija često uništava korisnost ostalih živih tvari i tako upropaštava hranjiva vrijednost namirnica.

Ukoliko vas zbunjuje što jesti sirovo, a što kuhano, treba logički zaključiti da povrće koje je u sirovom stanju pretvrdo za žvakanje te oporog i neprivlačnog okusa očito treba kuhati – jer kuhanje omekšava i razgrađuje celulozu, smanjuje količinu goitrogena i neutralizira oksalnu kiselinu. Dok povrće koje je mekše i lakše za žvakanje te ujedno privlačnog okusa možemo jesti sirovo (razno salatno povrće, mrkva, cikla, rotkvica i drugo). Isto tako sumnjam da će se netko zaletiti i pojesti sirovi krumpir! Dobro je kuhano povrće jesti skupa sa zdravim masnoćama jer osim boljeg okusa korisno je i zbog vitamina topivih u mastima (A, D, E i K) koji omogućavaju apsorpciju minerala iz povrća.

Važno

Kod konzumacije sirovog povrća ne treba zaboraviti ni na opasnosti od pesticida, stoga je najbolje koristiti nešpricano organski uzgojeno voće i povrće, a više o tome imate u mom prethodnom članku na http://www.building-body.com/idealan-pocetak-novi-dan-crveni-smoothie/

Pri konzumaciji smoothieja važno je znati da tada eliminiramo proces žvakanja hrane – koji je vrlo bitan za zdravu probavu. Probava počinje već u ustima, prilikom žvakanja hrane izlučuju se enzimi koji pomažu razgradnju ugljikohidrata, a žvakanje također šalje signal u želudac da se pripremi za probavu hrane. S obzirom da smoothie ne žvačemo, trebamo voditi računa da ih ne pijemo na brzinu već polako, te da zadržimo svaki gutljaj u ustima kako bismo poslali pravi signal u želudac.

Koje je rješenje?

Povrće je iznimno zdravo i da, trebamo ga jesti uz svaki obrok jer je: bogato vitaminima, mineralima i fitonutrijentima (koji djeluju kao antioksidansi te štite od bolesti, preranog starenja i djeluju protu upalno); najvažniji je izvor vlakana (ključnih za našu crijevnu floru); niskokalorično je zato što sadrži visoki postotak vode idealne za postizanje volumena obroka (zdravije je napuniti tanjur različitim povrćem, nego visoko škrobnim namirnicama kao što su tjestenina, riža ili krumpir, jer iz povrća dobivamo više nutrijenata uz manje kalorija i ugljikohidrata koje debljaju); alkalizira (smanjuje kiselost tijela) i čisti tijelo te probavni sustav.

Ipak, to još uvijek ne znači da ne trebamo jesti ništa drugo osim voća i povrća ili slijepo pratiti nove trendove te ne jesti kuhano i živjeti isključivo na sirovoj hrani.

Čovjek nije biljojed. Suvremena znanost, ali i činjenica da se čovjek stotinama tisuća godina razvijao kao lovac / sakupljač i evoluirao jedući hranu koju je nalazio u svom okruženju (iz životinjskog i iz biljnog svijeta) govore u prilog tome da smo mesojedi i svejedi, odnosno da trebamo kombinirati životinjsku i biljnu hranu. Činjenica je i da je priroda opremila biljojede vrlo specifičnim probavnim sustavom (kako bi mogli probavljati biljke i iskorištavati hranjive tvari iz njih), dok je ljudski probavni sustav sličan kao kod životinja mesojeda.

Istina je također da je prehrana bazirana samo na voću i povrću povremeno vrlo korisna i učinkovita kao kura za temeljito čišćenje i detoksikaciju tijela. Međutim, to nije održivo na dulje staze jer takva prehrana nije prilagođeno našoj fiziologiji zato što uzrokuje nedostatak važnih hranljivih elemenata koji su građevinski materijal za naše tijelo.

Tako je životinjska hrana bogata esencijalnim nutrijentima (esencijalnim aminokiselinama, masnoćama i vitaminima topivim u mastima) kojih nema u biljnoj hrani i koja pruža građevinski materijal potreban za sve normalne funkcije organizma. Ako npr. jedemo samo voće i povrće, tada ne unosimo vitamine rastvorljive u životinjskim mastima (A, D i K2), a bez njih tijelo teško apsorbira te hranjive sastojke iz povrća.

Naravno, svatko se treba hraniti onako kako želi i kako osjeća da treba, jer iako funkcioniramo prema istim zakonitostima, naša tijela su biokemijski jedinstvena (nekome odgovara više masnoća i proteina a manje ugljikohidrata, dok nekome odgovara obrnuto, ili netko treba više povrća, a netko manje) te stoga uvijek trebamo slušati svoje tijelo.