Poremećaji u prehrani

Do sada smo svi već čuli za širok spektar psihičkih poremećaja. Kroz medije (što filmom, što tiskom, a ponajviše tv-om) dobivamo konstantne informacije o najučestalijim poremećajima. Anomalije su danas postale trend i najzanimljivije teme razgovora. Obasuti smo informacijama, stoga je već teško procijeniti koja ponašanja ljudi oko nas spadaju u nešto abnormalno, a koja su samo iznimni oblik normalnog ponašanja.

Jedan od medijski najzastupljenijih poremećaja jest anoreksija. Dok modni svijet i magazini desetljećima plasiraju ne samo prirodno vitke i zdrave žene već i uistinu izgladnjele i neženstvene figure kao model ljepote i seksipila, dobar dio žena prakticira rigorozne dijete i čini svašta kako bi ostvarile cilj gubitka kilograma, čak prije jačanja i oblikovanja figure. Sljedeći put kada se nađete u doticaju s ovom temom, zapitajte se koliko ste zapravo upoznati s relevantnim informacijama u vezi s anoreksijom.

Jeste li znali, primjerice, da smrtnost oboljelih od anoreksije varira čak do 21% unutar populacije? Ili da anoreksija često započinje dijetama koje su društvu prihvatljiv obrazac ponašanja i iz njih se ponekad razviju u ozbiljniji problem s ishranom? Da anoreksija postoji i kod malog broja muškaraca, a ovisi o spolnom identitetu i rodnoj ulozi? Ili da anoreksija zapravo nije nastala u 20. stoljeću kao što se uglavnom smatra? (Pojavom medija se samo povećala učestalost oboljelih).

Prvi slučaj opisan je još prije 300g, a sam sindrom već 1874.g. Danas se anoreksija službeno smatra poremećajem uzimanja hrane zajedno s bulimijom. Anoreksično se ponašanje javlja u dva oblika: ograničavanje unosa hrane dijetom ili izgladnjivanjem te stalne dijete uz povremeno prejedanje i izbacivanje unesene hrane povraćanjem ili laksativima najmanje jednom tjedno.

Simptomi

Poremećaj se dijagnosticira prema nekoliko kriterija: mršavost, strah od debljanja, iskrivljeno viđenje dimenzija vlastitog tijela i hormonski poremećaji. Anoreksičari ne teže održavanju normalne tjelesne težine. Prvo što se kod anoreksične osobe primjećuje je dakako „bolesna“ mršavost. Tjelesna težina osobe je ispod normalne.

Tjelesna težina izražava se putem indeksa tjelesne mase (ITM), što je omjer težine izražene u kilogramima i kvadrata visine izražene u metrima. Primjerice, ako je osoba teška 42 kg, a visoka 1,65 m, ITM će se računati na sljedeći način: ITM = 42 / 1,65² = 15,427. Dobiveni indeks se prema stručnjacima (Fairburn, 1996) interpretira ovako:

• < 16 – ekstremno ispodprosječna težina
• 16 – 18 – umjereno ispodprosječna
• 18 – 20 – blago ispodprosječna
• 20 – 25 – prosječna
• 25 – 27 – blago iznadprosječna
• 27 – 30 – iznadprosječna
• 30 – 40 – umjereno iznadprosječna
• > 40 – ekstremno iznadprosječna težina

Naravno, u obzir je potrebno uzeti i genetske predispozicije i sam stil života osobe. Nekima je ITM ispod prosjeka, primjerice između 16 i 20, a da nemaju zapravo ni jedan simptom anoreksije, već mršavost tijela ovisi o genetskim predispozicijama ili čestim i napornim fizičkim aktivnostima.

Nadalje, anoreksične osobe imaju konstantan strah da se ne bi udebljale. Kada osoba počne gubiti na težini, strah se ne umanjuje, već naprotiv pojačava. Tako započinje začarani krug namjernog mršavljenja kojem je jedini izlaz u nekim slučajevima fatalan. Bolesnice izbjegavaju namirnice za koje smatraju da su „loše“, a to su često slatka i masna (visokokalorična) jela ili pak namirnice za koje one smatraju da povećavaju tjelesnu težinu, a da to nije uopće tako. Svoje tijelo ne vide na realan način, već potpuno iskrivljeno. Ne samo da smatraju da je sama tjelesna težina pretjerana već i pojedine dijelove tijela doživljavaju ili debelima, ili ružnima, ili pak vrlo čudnog oblika. Često se gledaju u ogledalo, važu i mjere dimenzije tijela na raznorazne načine. Neki se pak izbjegavaju vagati u strahu od svoje moguće tjelesne težine. Kada i pretjerano smršave i dalje pojedine dijelove tijela smatraju debelima ili ružnima. U oboljelih od anoreksije česti su hormonalni poremećaji. Zbog neprirodnog i prisilnog gubitka težine, smanjeno se luči estrogen (ženski spolni hormon) te dolazi do izostanka menstruacije.

Psihološki profil

Anoreksičarke su depresivne te imaju smanjeno samopouzdanje i samopoštovanje. Razdražljive su, često pate od nesanice i imaju smanjeni interes za seksualnost. Dapače, depresija sama po sebi često se pojavljuje i prije anoreksičnog ponašanja. Ne vole se, često krive same sebe i ne prihvaćaju ono što realno jesu i to manifestiraju na hrani – uskraćuju si užitke (slatka ili masna hrana) te se tako konstantno kažnjavaju. Smatraju se nedovoljno dobrima i „pogrešnima“ te rođenim neuspjehom, stoga se osjećaju iznimno krivima ako pojedu ono što je zdravoj osobi normalna količina hrane; smatraju da nisu smjele toliko pojesti i da se sada moraju kazniti, pa si često uskrate daljnje obroke toga dana.

Ponekad anoreksične osobe na prvi pogled uživaju u hrani. Često kuhaju, spremaju mnogo kolača i novih recepata, uživaju kuhajući za druge, ali one same isto to nikada ne jedu. Ponekad, u višim stupnjevima anoreksije, imaju već izvježbane načine kako zavaravati okolinu i izbjeći mogućnosti da se primijeti da ne jedu ili unose vrlo malo hrane. Primjerice, pričat će s vama dok zajedno jedete i hvaliti hranu, govoriti koliko vole baš to jesti i kako je ukusno, a u stvari će hranu samo vrtjeti oko usta i ništa ne pojesti. Također, često lažu o svojim prehrambenim navikama. Npr. pozvat će društvo i pripremiti nekoliko vrsta kolača, ali oni jelo neće ni taknuti pod izlikom da su se prejeli baš prije nego li su oni došli i kako im je samo bitno da je vama dobro. Ako pojedu normalan kaloričan obrok ili jednostavno normalnu količinu hrane, osjećat će puninu u želucu i nadutost, koji se javljaju zbog postojećeg izgladnjivanja te se u trbuhu stvara osjećaj punine, dok stvarno povećanje težine ili trbuha ne postoje. U tome slučaju osjećat će se krivima i nerijetko će psihosomatski osjećati jake bolove u trbuhu.

Anoreksiju prate opsesivni i kompulzivni obrasci ponašanja kada se radi o hrani i izgledu. Npr. jedu svaki dan određenu količinu hrane, ili određeno vrijeme jedu određenu namirnicu, ili pak jedu određene namirnice neko vrijeme, imaju određene rituale. Stoga je njihovo ponašanje često povezano i uz opsesivno-kompulzivno ponašanje koje se ne odnosi samo na hranu. Osjećaju potrebu da nadziru okolinu i najčešće je uz anoreksiju vezan OKP koji se manifestira u pretjeranom vježbanju, pri kojem se osoba i dalje izgladnjuje te tako još više uništava organizam, smatrajući da tjelovježba smanjuje tjelesnu težinu. Nadalje, ovisno o pozadini pojedine osobe, koja je često vezana uz obiteljske obrasce, primjećuju se OKP-ovi vezani uz čišćenje, urednost, pa čak i oblačenje.

Primjerice, anoreksične osobe vide se nevaljalima i u određenom komadu odjeće, stoga su kod njih česta sumanuta presvlačenja prije izlaska iz kuće ili kupovanje odjevnih kombinacija prema jednom obrascu, gdje su komadi odjeće takvi da ne naglašavaju obline, a često su stoga nemaštoviti i ujednačeni u bojama, što su oblici opsesivno-kompulzivnih ponašanja.

Anoreksija koja je uparena s ovakvim obrascima ponašanja nerijetko završava šopingoholičarstvom i sl. Osobe koje pate od anoreksije, nervoze s prejedanjem i čišćenjem su nagle i sklone promjenama raspoloženja, sklone su seksualnim aktivnostima, a ponekad posežu i za alkoholom i drogama.

U svakom pogledu, anoreksija je začarani krug i opsjednutost mislima o fizičkom izgledu, nedovoljno razvijenim ili pretpostavljeno nepostojećim sposobnostima i kvalitetama. Anoreksične osobe nisu zatočene samo ritualima jedenja, već i konstantnim negativnim i kritičnim mislima o fizičkom izgledu i vrednovanju sebe kao osobe.

Uzroci

Razni faktori utječu na razvoj anoreksije. Od bioloških faktora preko kulturalnog utjecaja, odnosa s vršnjacima ili s medijima pa sve do obiteljskih odnosa, a ovisno uvijek o samoj psihičkoj labilnosti koja uvjetuje neprekidne iskrivljene vrijednosti i stavove.

Ne postoje konkretni dokazi o tome da je anoreksija genetski nasljedna, iako su istraživanja pokazala da u 56% jednojajčanih blizanaca postoji dijagnoza. Bez obzira na to, stručnjaci ipak više zastupaju stav o međugeneracijskom prijenosu stava prema hrani, tijelu, položaju žene u obitelji i samom odgoju.

S obzirom na sveprisutnost medija i iskrivljenih i diktiranih mjerila ljepote i seksipila, djeca i adolescenti mogu se naći u dvojbama oko toga je li njihovo tijelo društvu prihvatljivo. Ako smatraju da nisu „prema mjerilima“, mogu se osjećati odbačeno i neshvaćeno te tu može nastupiti anoreksija. Također, njihovi vršnjaci mogu doći u napast e ih napadati i ponižavati, zadirkivati ako nisu „prema mjerilima“, što samo pogoršava situaciju. Djeca se osjećaju odbačeno i nesigurno.

No, svakako najvažniji faktor koji utječe na to kako se dijete ili adolescent osjeća jest obitelj. Obitelj je mjesto iz kojega svi nosimo vrijednosti, mjerila, sigurnosti, nesigurnosti i viđenja, a naši roditelji su, bili oni konstantno prisutni u našim životima ili ne, naši modeli, uzori i mjerila ponašanja. Ako nam obitelj ne pruža sigurnost i zaštitu, zasigurno se tako nećemo osjećati kada iz nje istupimo da bismo bili samostalni. Koliko god roditeljima bilo teško to prihvatiti i shvatiti, njihovo ponašanje i pravila (ili kaos) u obitelji uvjetuju to koliko ćemo biti izloženi opasnosti, pretjerano zaštićeni od iste te biti samostalni i koje će ekstremne situacije uvjetovati našu labilnost.

Slučajevi anoreksičara pokazuju također specifičnu okolinu i obiteljske odnose koji utječu na njihovu sliku o sebi samima. Njihove su majke često dominantne, ponekad i hladne te traže mnogo. Često teže djetetovu uspjehu u školi, izvannastavnim aktivnostima i sl. Ako dijete ne ispuni očekivanja, često ih kritiziraju i nesvjesne postupaka, odbacuju. Dijete time dobiva samo jednu informaciju – nije dovoljno dobro da bude voljeno. Također, majke ponekad i same boluju od anoreksije koju vješto prekrivaju, a koja je često praćena opsesivno-kompulzivnim ponašanjima. Očevi su većinom pasivni i nedovoljno kontroliraju situaciju da bi mogli spriječiti utjecaj majke na dijete. No, očevi su ponekad upravo ti koji teže tome da njihova djeca ispune očekivanja. Često su to očevi koji prate sportske, plesne ili umjetničke pothvate svojih kćeri i inzistiraju na perfekciji. Kćeri u tom slučaju ne žele razočarati očeve i poduzimaju sve da uspiju i budu najbolje. Roditelji anoreksičara često ne dozvoljavaju djeci potpuno osamostaljenje i konstantno ih drže „ovisnima“ o njihovoj pomoći i zaštiti – djeca se u određenim godinama ne mogu otrgnuti od obiteljske kuće i osamostaliti u daljnjem životu.

Ponekad ovakvu vrstu poremećaja uvjetuje nezaštitnički odgoj. Fizičko ili seksualno zlostavljanje vode do mržnje prema vlastitom tijelu i osjećaju krivnje za proživljeno. Žrtve nasilja smatraju da će sodomijom ili izgladnjivanjem prevenirati daljnje moguće zlostavljanje – ako će izgledati nepoželjno, vjerojatno ih nitko neće htjeti.

Anoreksija i sport

I u svijetu sporta događaju se situacije kojih mnogi nisu svjesni. Neki sportovi zahtijevaju perfekcionizam ili posebnu prehranu da bi se postigao maksimalan uspjeh. Ako sportaš prijeđe granicu, često dolazi do pretjerane izbirljivosti pri obrocima i sažimanju namirnica, a u ekstremnim slučajevima i do izgladnjivanja. Ponekad su pak treneri ti koji sugeriraju i forsiraju određenu kilažu ili jednostavno način ishrane.

Također, traumatična iskustva koja se mogu kroz sport doživjeti mogu utjecati na sliku o sebi i izazvati odbojnost prema hrani. Utvrđene rizične skupine za razvoj poremećaja hranjenja su gimnastičari, atletičari, bodybuilderi, veslači i hrvači.

Kada djelovati?

Onda kad je tjelesna težina osobe pala na manje od 80% težine očekivane za dob i visinu. Kad je osoba dehidrirana, kada su prisutni znakovi kolapsa cirkulacije – nizak krvni tlak, usporen puls, slaba periferna cirkulacija. Ako se pojave dugotrajno povraćanje ili povraćanje krvi. Ukoliko simptome prate i drugi psihički poremećaji.

Anoreksičarke žestoko ustraju u tome da se ne obrate za pomoć stručnjaka tako da dramatiziranja i prijetnje nisu rijetke. Anoreksija se najuspješnije liječi psihoterapijom, a najzastupljenije su psihoanalitička terapija u kombinaciji s obiteljskom i kognitivno-bihevioralna terapija.