KRIŽ OPEN 2014 – Dnevnik najvjernijeg pratitelja

Nedjeljno je prijepodne, 11. svibnja,  polako se okupljamo ispred teretane u Osijeku. Prema Križu uputili smo se kao prava mala grupa – i kombijima i autima. Opće raspoloženje bilo je na velikim granama, ipak se ovaj sport živi 365 dana u godini, a oni koji se žele dokazati tek par puta godišnje izlaze na natjecanja koja postaju sukus cjelogodišnjeg truda.  Put je prštao telefonskim pozivima, dogovorima s nekim prijateljima natjecateljima, a raspoloženje nije moglo biti vedrije. Moji suputnici, Vedran i Daca (Vedran Lesar i Daliborka Skakić), bili su pomalo nervozni što je i normalno s obzirom na činjenicu da im je ovo prvo natjecanje.

U Križu sam već bio 2010. godine tako da smo se bez problema snašli i iz prve stigli u dvoranu! U 14 sati održalo se vaganje, kao i prijave. Uobičajenu gužvu ne moram ni spominjati, no to je moment koji uvijek dobro dođe, sreo sam brojne prijatelje i sportaše iz svijeta regionalnog fitnessa i bodybuildinga.

Što se tiče rasporeda izlagača, posebno su se isticali štandovi braće Presečki, čija je osnovna svrha bila bojanje natjecatelja zračnim kistom. No, nije svima trebala asistencija sa strane, neki natjecatelji su se i sami bojali.

U svečanom tonu uvod u natjecanje započelo je govorom Damira Sisera i gradonačelnika Križa. Siser se osvrnuo opaskom na povijesno najveći broj natjecatelja na jednom hrvatskom “openu”. Samog me iznenadio broj novih lica. Uz plesnu točku na binu su izašli naši reprezentativci predvođeni Perom, nosivši pehare osvojene prethodni dan na Balkanskom prvenstvu u Zaječaru.

Iako će neki imati prigovore na sitne propuste u organizaciji, ne treba zaboraviti da je to najveći i najteži dio posla, tako da glavni organizator Nermin Kurtović-Eka zaslužuje samo pohvale.

Razveselio me susret s Marijem Jarnečićem, trenerem reprezentacije, nacionalnim sucem, ujedno i sucem ovog natjecanja.

U ponovnom susretu s Perom Klančirem, dobio sam priliku da mu čestitam na osvajanju balkanskog. Pero je visok cca 180 cm, a na binu je izašao sa 119 kg. Za usporedbu, Roni Kovačić ima isto toliko kg na bini, a viši je za 16 cm.

Približava se kraj, svi očekujemo teškaše i apsolutne. Pomalo nervozan, pored mene se našao Kizo (Zoran Heriban). Razlog tome je njegovih 88 kg i natjecateljska pozicija unutar teške kategorije, dakle one preko 90 kg. Taj razmještaj je nastao zbog ravnomjernije raspodjele natjecatelja.

Bojao se da neće dobro proći uz one puno teže od sebe.  Pokušao sam ga utješiti činjenicom da će suci prije svega uzeti u obzir njegovu formu,  a ne količinu mišića. Sam pogled na njega govori tisuću riječi,  znam da je u izvrsnoj formi i da ga je osobno spremio Mario Jarnečić, a i vidio sam njegove slike par dana prije natjecanja. Dečko je u „bolesno dobroj“ formi.

Kategorija po kategorija obilježena navijanjem, emocijama, proglašenjima, impozantnim peharima i medaljama, natjecanje je završlo i natjecanje se bližilo kraju.  Izlaze teškaši, poziranje, a Kizo osvaja zlato, izlaze apsolutni, poziranje, Kizo osvaja zlato. Bilo je i suza…

Praćeni zahlađenjem i pljuskovima, umorni ali zadovoljni, polako smo napustili ovaj zaista upečatljiv događaj.  Doduše, baš i nije morala pasti kiša …

Autor: Dijego Beraja