Kada Hrvat dostigne američki fitness san – 2. dio
Inače, ekipa u gymu je prilično ljubazna, kao uostalom i na drugim mjestima i nisu svi tako namrgođeni i nervozni kao kod nas. Općenito, Ameri su prilično ljubazna nacija, uz već uobičajeni: „Hi, how are you?“ (uz obavezan osmijeh), iako sam im u početku stvarno pokušavao objasniti kako sam, ne shvaćajući da to nije poziv na ‘small talk’, već najobičniji pozdrav! To im je definitvno, rekao bih, nekakav kod prema kojem žive. Svi su vrlo susretljivi i spremni pomoći (i ne samo oni u trgovinama, što bi se moglo očekivati jer ti nešto žele prodati), već i obični prolaznici na cesti: npr. ideš ulicom i ako se samo vas dvoje mimoilazite te vam se pogledi sretnu nema šanse da te ne pozdrave ili se bar nasmiješe (a često puta oboje)! Moram priznati da je meni kao pravom ‘Balkancu’ nenaviknutom na toliku količinu ljubaznosti trebalo poprilično vremena da se naviknem.
Naravno da ti je super sva pozitivna energija koju vidiš i osjetiš oko sebe, sve to te vrlo lako ponese i često uljepša neki ne baš dobar dan! Eh da, i svi se za sve obavezno ispričavaju: pa makar ti za milimetar preprečili put kolicima u super marketu ili te skoro jedva dotaknuli laktom u gužvi!
Kako sam na svakom koraku vječito nešto slikao, slučajni prolaznici bi se često zaustavili i strpljivo pričekali da mi slučajno ne uđu u kadar (time sam ostao fasciniran i u Londonu), a kada bih bezuspješno pokušavao napraviti ‘selfie’ pored neke znamenitosti (boreći se da i sebe i nju ‘uguram’ u kadar), mnogi bi se sami ponudili da me slikaju (i ne, poslije nisu zbrisali s mobitelom).
Postoji još jedan događaj koji me je također iznenadio, a koji savršeno oslikava njihovu ljubaznost. S frendom sam taman kretao s parkinga (a kojem je na parkirnoj karti ostalo neiskorištenih još pola sata već plaćenog parkinga), a on je tu kartu dao potpuno nepoznatoj ženi koja se upravo parkirala i pokušavala kupiti parkirnu kartu na automatu!
Kad smo već kod prometa, tamo nema ‘švercanja’ u javnom prijevozu, svi uredno ulaze na prednja vrata i nikome ne pada na pamet ući na neka druga, a onda još i vozača najčešće pozdrave pri ulasku i/ili izlasku iz busa (ili mu se nekad preko cijelog busa proderu i zahvale kad otvori vrata (što mu je zapravo i posao) i uopće mu ne psuju – možete li slično zamisliti kod nas? Hm, čudan neki narod!
Ali zato su im gužve i udaljenosti enormne (što za je za mene najveća mana Amerike) te su mi se nakon povratka naši zastoji u popodnevnoj ‘špici’ stvarno učinili presmiješnima. U New Yorku posjedovanje automobila predstavlja pravi hendikep jer im je metro jedan od najboljih na svijetu, vozi 24/7 (jedna vožnja je 2.5 $, a mjesečni neograničeni pokaz koji vrijedi i za bus je 60 $!), dok se privatni parkinzi i garaže ne isplate jer su preskupi čak i za njih tamo.
Dok je u Los Angelesu auto obavezan, iako je tamo javni prijevoz još jeftiniji (čak i od zagrebačkog: jedna vožnja je 1.5 $ / oko 8 kn). Prometne gužve po LA-u najlakše je ilustrirati sljedećim primjerom: jedan vikend sam s frendicom išao na neki izlet izvan njenog kvarta, dakle autocestom sa 6 traka i bilo mi je čudno što su, s obzirom na nedjelju baš sve trake krcate, a ona je dodala kako je danas super promet jer radnim danima svi jednostavno stoje u kilometarskim kolonama!
Također, ono što me je još prilično iznenadilo je da Ameri i nisu baš tako loši u zemljopisu jer kad bih rekao otkud sam puno ih je znalo za Hrvatsku (ili su oni u nekom periodu života bili ovdje na ljetovanju ili njihovi frendovi ili pak znaju ‘nekog preko nekog’ odavde).
Ugodno me je iznenadilo i to da je općenito hrana, bez obzira na istočnu ili zapadnu obalu, drastično jeftnija nego doma (iako je do tog zaključka vjerojatno došao svatko tko je bar jednom bio negdje izvan RH) kao i garderoba i, naravno, apsolutno svi zamislivi dodaci sportskoj prehrani i to dva do tri, a na nekim rasprodajama i do četiri puta nego kod nas. Tako je prilično kvalitetan Whey protein od 3kg oko 45 $ / 225 kn; Pre-workout NO preparat 30 $ / 150 kn + drugu kutiju dobiješ gratis (oba pakiranja imaju 60 doza) – a najbolje od svega je što većinu tih suplemenata možeš kupiti i u istom supermarketu, zajedno s kruhom i mlijekom – smješteni su samo jednu policu dalje!
Nikad neću zaboraviti svoju prvu američk online narudžbu suplemenata kada su mi, greškom ili je toliko sve bilo na akciji, umjesto naručenih 6 komada proizvoda: 2 x Whey 900 g; 2 x HCL kreatina 150 g; 1 x Animal pak i 1 x Animal pump za 130 $ / oko 650 kn (iako je već i ovo bilo neuvjerljivo jeftino) poslali sve DUPLO – odnosno ukupno 12 komada tih proizvoda za istu cijenu!
E sad, da ne bude sve baš tako idilično, tu je i sveprisutna GMO hrana na koju su me stalno upozoravali: da pazim gdje kupujem, da trebam kupovati isključivo organsko kao npr. 10 $ za kg jabuka! Dobra stvar je što je riječ o megalomanskom tržištu na kojem se za svačiji standard nađe svega pa tako, rekao bih, postoje neke tri razine megamarketa s hranom: najniže kvalitete su WalMart i Costco (uređeni poput naših Konzuma, Interšparova i sl., ali zato nude 2 kg pilećih prsa za 8 $, a za 100 $ / 500 kn možeš kupiti hrane za cijeli tjedan!) i tu je uglavnom sva hrana ‘neorganska’; zatim neka zlatna sredina je npr. Trader Joe’s (u LA-u sam dosta kupovao tamo), koji nudi dobar omjer osnovne, ali i organski uzgojene hrane po vrlo pristupačnim cijenama (a i to je još uvijek jefitnije nego u HR, npr: 900 g posnog sira 15 kn, 2 l bademovog mlijeka 16 kn, 12 jaja 7.5 kn i sl.) i na kraju lanac trgovina najorganskije i, naravno, najskuplje hrane je Whole Foods – po veličini kao bilo koji Getro, ali s dizajnerskim minimalističkim ‘artsy-fartsy’ interijerom i mladim, urbanim i euforičnim trgovcima koji samo što ne zaplešu između polica s hranom!
Netko će reći: „Da, treba se paziti tamo, njihovo je meso (zbog ogromnog tržišta i hiperprodukcije svega) prepuno hormona i bla, bla, bla…“, ali na kraju, tko mi garantira da je naša hrana ovdje baš toliko zdravija (iako smo manje tržište, ali što nam to vrijedi kad uvozimo sve i svašta)?! Smatram da je cijela euforija oko organske i zdrave hrane možda malo i prenapuhana (i dosta slična histeriji 90-tih godina kada su svi proizvodi počeli biti „low fat“ i „fit“) jer se iza svega toga prvenstveno krije ogroman marketing motiviran novim profitom i da ne treba slijepo ići ni u kakve ekstreme jer na kraju je ipak bolje pojesti bilo kakvu „neorgansku/GMO“ jabuku nego Big Mac!
Ok, dosta o hrani, jer kako kažu: ne treba živjeti da bi se jelo, već jesti da bi se živjelo (iako ne znam kako nekog fitness fanatika, računajući tu i sebe, koji jede 8 – 9 puta na dan uvjeriti u to), ali osim hrane, treninga, obilaska gradskih znamenitosti i svakodnevnih boravaka na plaži usred siječnja, u ‘Gradu anđela’ sam uspio posjetiti i najveći sajam zdravlja i fitnessa na zapadnoj obali SAD-a, LA Fit Expo!
Sajam se održavao u Convention centru (nešto poput našeg Velesajma s brojnim halama i dvoranama, ali modernijeg, ‘space’ eksterijera) gdje se samo u jednoj mega hali nakrcanoj s oko 400 štandova predstavila sva sila američke fitness industrije: supplement brendovi (Labrada, Dymatize, Gaspari nutrition, GNC, Optimum, MHP i drugi); brojna bodybuilding i sportska natjecanja (powerlifteri, strongman, borilački, crossfit, parkour, streetworkout i dr.), radionice i predavanja o treningu i prehrani i kroz koji je u par dana prošlo preko 40.000 posjetitelja. Naravno da nije moglo proći ni bez hrpetine ‘pro bodybuilding celebritya’ koji su imali svoje štandove, davali intervjue i dijelili autograme, slikali se i upoznavali sa svojim fanovima. Uvjerljivo najveći redovi bili su za: ogromnog Colemana, neizostavnog Cutlera i, naravno, trenutačno mega popularnog Kai Greena.
Kako mi se nije dalo čekati u istim kilometarskim redovima, svoj ‘bodybulding fan apetit’ zadovoljio sam tako što sam se upoznao i nakratko popičao s Charlesom Glassom i Richom Pianom, a osim njih mogli ste upoznati i naslikavati se i s Dexterom Jacksonom, Ferrignom, Heathom, Gasparijem i drugima jer su sve ove bodybuilding ikone bile (a vjerojatno i ostale) vrlo pristupačne i iznimno ljubazne prema svojim obožavateljima, a po njihovoj srdačnosti moglo se zaključiti kako su jako zahvalni na tako velikom broju zainteresiranih!
Zvučalo predvidljivo ili ne, priznajem da je na mene najveći dojam ostavio ‘La La land’ (LA), koji istina nije onakav kakvim sam ga zamišljao, već zapravo daleko ljepši i bolji i znam da ‘bodybuilding dreamland’ i ja s nestrpljnenjem očekujemo naš sljedeći susret.
Premium
