Ispovijest 16-godišnjakinje: ‘Moja borba s anoreksijom’

Jeste li se ikada osjećali neshvaćenima, nedostojnima, neprihvaćenima ili jednostavno toliko malima, da nitko uopće ne može primijetiti da postojite? Ja zasigurno jesam. Prošla sam kroz fazu u životu u kojoj sam mislila da ne vrijedim živjeti, a kamoli konzumirati nešto s ovog planeta. Željela sam u potpunosti nestati. Mislila sam da ako ja nestanem, netko drugi tko zaslužuje živjeti više od mene, dobit će novu priliku i bolji život.

Kroz ovaj članak želim vam reći nešto više o mojoj borbi s poremećajima u prehrani…

Sve je počelo 2013. godine. Kao jedanaestogodišnjakinja bila sam pod utjecajem svojih vršnjaka što se tiče izgleda. Ušla sam u fazu puberteta u kojoj je naravno došlo i do mnogih zadirkivanja i komentiranja mojega tijela zbog promjena koje su mi se događale. Iako nisam bila pretila djevojčica, već sasvim normalnog punašnijeg izgleda za tu dob, odlučila sam nešto oko toga promijeniti. U djetinjstvu sam jako voljela jesti. Zbog toga  sam dobivala određene granice od svojih roditelja što se tiče konzumacije hrane. Nisam smjela jesti slatko, piti sokove ili jesti grickalice kao i druga djeca. Naravno, te stvari mi nisu bile zabranjene, ali su bile kontrolirane u dosta uskim crtama.

Kada bih išla na more moj otac bi me pokušao privoljeti da plivam i vježbam, jer mi je htio ukazati na važnost fizičkih aktivnosti, ali nažalost to je učinio na krivi način. Njegova namjera nije bila loša, ali umjesto da sam zavoljela fizičke aktivnosti, ja sam ih se bojala te nikako nisam voljela svoje tijelo. Mislila sam da me se ograničava u konzumaciji određenih namirnica i da me se tjera da vježbam, jer sam „debela“.

Strahovi isplivali na površinu

Naravno, ta prošlost i strahovi su ostavili svoje tragove u mojoj podsvijesti te su svi ti strahovi izašli na površinu 2013. godine. Kao što sam i rekla, zbog nesigurnosti u svoje tijelo te promjene koja mi se događala u toj dobi, željela sam izgubiti onih par kilograma viška koje i svako dijete ima u procesu rasta i razvoja. Kao odbojkašica imala sam treninge 4 puta tjedno. Voljela sam se baviti odbojkom, a i škola je bila završila, tako da sam se odlučila posvetiti svome cilju.

U početku sam išla na svaki trening od ukupnih 4, ali kasnije (pošto smo imali trening ujutro i popodne, ovisno o generaciji odbojkašica) krenula sam ići na treninge 2 x dnevno, 4 dana u tjednu. Treninzi su naravno bili jako iscrpljujući. Trajali bi od 10-12 h ujutro te 17-19 sati navečer. Moj otac je bio ponosan kada je vidio da sam se posvetila treninzima, ali nije znao ka čemu to vodi. U prvih mjesec dana izgubila sam 3 kilograma. Bila sam presretna, ali i dalje nisam htjela odustati od svojih intenzivnih treninga 2 x na dan. Nastavila sam sa svime kao i prije, ali sam smanjila konzumaciju hrane. Takav tempo sam držala puna 2 mjeseca. Uz to, vagala bih se svaki dan prije i poslije obroka, kako bih bila sigurna da je broj na vagi išao dolje.

Tek, kada sam izgubila 5 kilograma, moji roditelji su uočili da nešto nije u redu. Zabrinuli su se i popričali sa mnom, ali ja sam im rekla da je sve u redu te sam ih uvjerila da ću prestati s treniranjem kada odemo na more. Iako zabrinuti, prihvatili su to i mi smo za tjedan dana otišli na more. U početku, ja sam na neki način uspjela ispuniti ono što sam rekla, ali zatim se jednostavno nisam mogla oduprijeti onome unutarnjem nagonu za treningom i smanjenim unosom hrane. Konstantne, negativne misli, nisu mi dopustile da se opustim ili da konzumiram nešto, ako na kraju to i ne potrošim. Ponovno sam počela sa treniranjem, intenzivnim plivanjem, a što je najgore prestala sam jesti skoro sve. Moj otac je na to poludio. Uplašio se, te mi je jedno jutro na stol stavio 9 vrsta jela: od jaja, hrenovki, sendviča i sira do tune, žitarica, paštete, pekmeza i nutelle.  Sve je pripremio i čekao da se probudim.

Kada sam se probudila, upitao me želim li jaja za doručak, a ja sam mu samo odgovorila: „Tata, pa ti znaš da ja ne jedem jaja.“ I tada je znao da je stvarno sve otišlo po zlu. Rekao je da će me vagati svaki dan, jer ovo što radim postaje nenormalno. Posvađali smo se, ali ja sam to nekako „prihvatila“. Misli koje su me progonile, bile su samo o tome na koji način ću potrošiti ono što unesem. Nisam si dopustila da moje tijelo išta zadrži u sebi, a povod svega toga je bilo to što sam mislila da nisam dovoljno dobra. Nakon silnog razmišljanja, pošto nisam htjela brinuti roditelje te sam htjela da misle kako se oporavljam, odlučila sam se riješiti onoga što sam pojela (počela sam povraćati).

Odlazak na liječenje i nepovjerenje liječnika

Nakon doručka, ručka i večere, kada me nitko nije vidio ja bih sve povratila. Na taj način se moj put u ovoj borbi još i više ispleo i ja sam upala u bulimiju. Na moru sam završila u bolnici na infuziji, jer sam skoro kolabirala. Nakon tog događaja vratili smo se kući i odlučili da ću otići u bolnicu Sestara Milosrdnica u Zagrebu na liječenje anoreksije. Primili su me u bolnici i pobrinuli se za moje fizičko stanje. Tijekom samog liječenja upoznala sam mnoge druge cure s istim problemom, uz koje sam naučila mnoge trikove i laži kako se izvući od konzumacije hrane. Kroz cijelo liječenje moje stanje se poboljšalo fizički, ali psihički sam još i više opala. Vratila sam se kući nakon 2 mjeseca, ali dobila sam gastroenterološke smetnje i morala sam se vratiti u bolnicu.

U tom trenutku, moj svijet se srušio. Nakon povratka kući počela sam jesti i iskazala sam veliku želju da se oporavim, a moji roditelji su me samo tako vratili nazad u taj „pakao“. Bila sam jako ljuta na njih, jer sam mislila da su me izdali. Ja sam im dala sve svoje povjerenje, a oni su ga samo bacili sa strane. Naravno, danas shvaćam da nisu imali izbora, ali nisu ni znali koja će biti posljedica toga što su tada učinili. Kada sam se vratila u bolnicu, sve sestre i doktori su bili bijesni na mene. Nisu me uopće htjeli pogledati u oči, jer su mislili da ih samo lažem i muljam, a ja sam se stvarno trudila nakon odlaska iz bolnice. Naravno, moje negativne misli su zbog svega toga ojačale i okrenule su me protiv cjelokupnog liječničkog osoblja. U tom trenutku vjerovala sam da su takve misli jedini prijatelj koji me neće iznevjeriti.

Počela sam rezati hranu na što manje komadiće te sam se natjecala s curama u bolnici u tome tko će što duže žvakati i jesti ono što dobijemo za obrok. Kad god bi stigla pokušala bih se riješiti hrane, cupkati nogom ili se samo što više kretati po hodnicima, kako bih potrošila ono što sam pojela. Tijekom noći ne bi spavala, jer bi isipavala sadržaj koji su mi davali preko sonde u čaše ili lavabo. Sve je to trajalo puna 3 mjeseca, dok se nije dogodila situacija u kojoj je bolnica odustala od mene i rekla da sam izgubljeni slučaj. Rekli su da se ne želim oporaviti niti surađivati. Naravno, to je bilo ono što su oni mislili, ali zapravo ja sam htjela pomoć. Moje misli su bile toliko negativne i tjerale su me da radim stvari koje ja nikada ne bih radila. Natjerale su me da zamrzim svoje najbliže i da se samo okrenem tim mislima. Nisu mi dopustile da vidim ljepotu u bilo čemu oko sebe!

Možda se čini suludo, ali iznutra sam htjela pomoć. Sve probleme koje sam radila, sva silna laganja i prevare, bile su način da svojim mislima dokažem da moji roditelji i obitelj nikada neće odustati od mene. To je bio način da im dokažem da me vole i da sam im važna, jer jedino što su mi one govorile su da ne vrijedim, da me nitko ne voli, da su me svi ostavili i da će zauvijek tako biti, te da su svi odustali od mene, kao i što je liječničko osoblje. Kada sam se vratila kući, moja unutarnja borba je bila toliko jaka da sam počela vikati, plakati i ponašati se kao da nisam svoja. Izgledalo bi kao da sam luda, jer sam pričala sama sa sobom, ali zapravo ja sam pričala s tim monstrumom u vlastitoj glavi. On nikada ne spava i samo je čekao da dođe nekakva prilika u kojoj ću mu se podvrgnuti.

Rješenje ipak postoji!

Moji roditelji su izgubili nadu i mislili su da nema pomoći. Bili su očajni, ali su i dalje tražili rješenje, dok ga jednog dana nisu i pronašli. Možda se čini čudno, ali jedino pravo rješenje su ljubav i razumijevanje. Ono što je važno u ovoj bolesti jest dokazati oboljeloj osobi da vrijedi! Da zaslužuje živjeti, a ne žrtvovati se kako bi netko drugi imao bolji život. Važno je biti uz njih dok prolaze kroz sve te misli u glavi i dopustiti im da vam se otvore, ali bez da ih sudite zbog toga. Znam da to može biti vrlo teško, ali kao i što svaki čovjek na planeti ima loš dan, tako i ljudi oboljeli od poremećaja u prehrani imaju svaki dan tu borbu. Bore se protiv riječi da su loše, da ne vrijede, da su ružne i glupe, lijene i nedostojne. Svaki dan, kada se probude, sigurna sam da bi voljele da im bude i zadnji, jer ne žele ponovno prolaziti kroz istu borbu.

Moji roditelji su to shvatili i bili tu za mene. Dali mi ljubav, vjeru, razumijevanje i njegu koja mi je bila potrebna. Odvojili su vremena za mene i shvatili da je razlog moje bolesti zapravo težnja ka perfekcionizmu, ali ono najvažnije, shvatili su da postoji nada, te da ja zapravo živim unutar tog jednog malenog tijela do kojeg sam se dovela. Da se borim, ali da mi treba pomoć na tom putu. Zato vas molim, sve koji ste tamo vani i imate osobu koja boluje od poremećaja u prehrani, shvatite je. Njezina borba je jednaka vašoj, ali onoj kada imate vaše najgore dane. Ona želi pomoć, ali boji se napustiti tu tjelesnu razinu, jer misli da to ne zaslužuje i zna da ako je napusti, njezin um će ju uništiti.

Danas je moje stanje odlično. Treniram, kuham i radim stvari koje me vesele. Bavim se fitnessom, koji mi je puno pomogao zbog skolioze, koju sam dobila tijekom anoreksije. Istražujem nove stvari u životu i pokušavam na ovaj način pomoći onima koji imaju isti problem, koji sam imala i ja. Imam i vlastiti blog na kojemu stavljam zdrave recepte i iskustva, te neke savjete. Nadam se da će vam ovaj članak dati nadu za borbu, te da ćete barem malo bolje shvatiti neke stvari vezane za ovu bolest. Uz to voljela bih da shvatite ono najbitnije, a to je da anoreksija nije težnja ka tome da osoba postane model, već težnja ka vrijednosti.