[INTERVJU] Ples s Damirom Horvatinčićem

Kada se probudiš, a dočeka te sunčan dan i osjećaj zaljubljenosti u život, pa poželiš zagrliti svijet od sreće ili barem zaplesati… Onda zaplešeš. Jer je svijet ipak malo teže zagrliti. Najbolja osoba koju sam mogla posjetiti kada je ples u pitanju je onaj koji pleše od svoje desete godine, a do danas je skupio jednu cijelu punoljetnost iskustva.

Dvadesetosmogodišnji Damir Horvatinčić je jedan od onih za koje se još u ranom djetinjstvu moglo reći da je rođen za ples. To i je razlog što su ga roditelji, koji su mu ujedno bili i najveća podrška tijekom karijere, poslali na treninge. Gledam ga kako oduševljeno govori o svojim počecima koristeći izraze poput „prva ljubav“ koji bi mogli biti okarakterizirani kao klišej. Ipak, zapisujem baš te riječi na papir i nesvjesno ih podebljavam. Dan kada želiš zagrliti svijet je dan kada voliš sve klišeje.

D: „Bilo nas je u grupi 5 dječaka i 20-ak djevojčica. To i je bio jedan od razloga što sam se zaljubio u ples. Nakon godinu dana tečaja, došao je red i na prvi turnir. Prije tog turnira na trenutke sam pomišljao da odustanem. Činilo mi se kao da nedostaje onaj neki okidač koji će me natjerati da ostanem. Tada sam osvojio taj turnir. To je bilo to. To je definitivno bilo to.“

To je bio prvi veliki uspjeh, ali ne i posljednji.

D: „U mlađim kategorijama bio sam vice prvak države. Što se tiče seniorskog uzrasta, svake sam godine u finalu državnog prvenstva, a 2007. sam to državno prvenstvo i osvojio. Nastupao sam na puno međunarodnih turnira, ali kao najveći uspjeh izdvojio bih jaki međunarodni turnir u Francuskoj gdje smo Petra i ja od 70-ak parova završili šesti.“

Damir s Petrom, njegovom djevojkom, pleše gotovo četiri godine u ŠPK Optimus. Osvrnuli smo se na stanje plesa u Hrvatskoj u odnosu na ples u svijetu i zaključili ono što se zaključuje za gotovo sve u Hrvatskoj.

D: „Ono što mi imamo su jako talentirana djeca, ali ono što nažalost nemamo su kvalitetne informacije. Naravno, kvalitetne informacije nemamo jer su skupe, pa nastojimo taj nedostatak kompenzirati talentom.“

Ipak, unatoč ne toliko povoljnim uvjetima, Damir izdvaja dvije stvari koje su mu u plesu bile najbolje, „Ples sa zvijezdama“ i titulu državnog prvaka. Nije se mogao odlučiti što mu je draže, pa sam mu dozvolila dva prva mjesta. Dan kada želiš zagrliti svijet i kada voliš sve klišeje je definitivno dan kada postoje dva prva mjesta.

Kao najgoru stvar naveo je ozljedu skočnog zgloba. Ipak, ne znam koliko se to može računati kao najgora stvar u plesu jer se naš simpatični Damir ozlijedio preskačući živicu. Osim što trenira svaki dan, vodi različite tečajeve za mladence, grupne koreografije i slično, vlasnik je i frizerskog salona u Palmotićevoj ulici. Nakon što mi je nabrojao sve svoje obaveze i sve svoje ljubavi, činilo mi se da nema smisla postavljati pitanje o dodatnom hobiju.

Ipak, Damir kao hobi navodi teretanu koju redovito posjećuje. Budući da je ples prije svega estetski sport, zanimalo me pazi li, uz sve treninge, i na prehranu.

D: „Pokušavam imati barem jedan kvalitetan obrok u danu, a ostatak je više u prolazu. Svjestan sam da moj način prehrane nije zadovoljavajući, pa nakon teretane svakako popijem QNT-ov Delicious Whey od jagode. On me spašava i obožavam ga.“

Pitam ga o zlim jezicima i tipičnim komentarima za plesače, a on se smije kao i od prve sekunde kada smo se susreli. Kako se nosiš s time? – završavam svoje pitanje.

D: „Hahah, našalim se i ja na vlastiti račun. Pa, mislim, plesač sam i frizer, što drugo i mogu pomisliti. Ipak, iako volim umjetnost i iako sam kreativan, od malena previše preferiram djevojčice da bi me išta drugo zanimalo.“

Damir još uvijek ima velike plesne snove i dok mi priča o njima, lovim se kako i ja sanjarim. Koji ti je najdraži ples? – pitam ga, nadajući se da će izdvojiti jive.

D: „Svakako više volim latino nego standard jer pruža veću slobodu i jer je opušteniji. Možda ću pod stare dane promijeniti mišljenje.“

Sada će reći da mu je jive najdraži – pomišljam. Ipak je danas takav dan.

D: „A najdraži mi je ples definitivno jive.“ – čak ni ne pokušavam sakriti oduševljenje i iste sekunde ga pitam znači li to da ćemo ga danas otplesati. Njegov izraz lica sve mi govori, a ja sam spremna i prije nego pristane. Razmišljam kako ću mu između koraka postaviti još koje pitanje, ali tempo jive-a ipak to ne dozvoli.

Na kraju ga samo oduševljeno pozdravljam nastavljajući cupkati kroz dan u istom ritmu. I znam da sam danas napravila ono što sam jutros poželjela.

Jer ipak, dan kada plešeš jive sa Damirom Horvatinčićem definitivno je dan kada si zagrlio svijet.