[Ekskluzivno] Na treningu s… Asafom Powellom!

„Orao je sletio!“ – čula sam Ivana nakon što sam se javila na mobitel. Trebalo mi je dvije minute do Mladosti nakon te informacije. Ipak, u te dvije minute uspjela sam zaboraviti sve taktike koje sam ovih dana razradila. Kada želiš intervjuirati sportaša kao što je Asafa Powell, sprintera koji je 3 godine držao svjetski rekord na 100 metara i koji u kolekciji ima i zlato sa Olimpijskih Igara, onda trebaš očekivati da će te otpiliti brže od vlastite startne reakcije.

No kako to obično bude, najveće mrge imaju i najveće srce.

Iako sam mu prekinula masažu prije posljednjeg treninga za Hanžek i iako nisam imala nikakav dobar razlog zašto bi baš meni trebao odgovoriti na nekoliko pitanja, nije me otpilio.
„Nakon treninga.“ – pjevno je, uz osmijeh, oponašao moj glas i spremno prihvatio intervju.

Kada je Asafa započeo zagrijavanje, porazgovarala sam sa njegovim maserom. „Sjest ću blizu, za slučaj da pokuša pobjeći. Tako da mogu trčati za njim.“
Dwayne se samo nasmijao. Vjerojatno ga je zabavljala činjenica da mislim da mogu uhvatiti Powella ako bježi.
„Neće.“ – odvratio mi je. „Neće pobjeći, bez brige.“
I nije.

Nakon nekoliko šprinteva na 60 metara, „laganih rastrčavanja“ po stazi na kojoj će ga sutra pogledom pratiti svi zaljubljenici atletike i nakon još jedne masaže kod Dwaynea, pozvao me da održi obećanje. Već me prvim odgovorom iznenadio.

Naime, Asafa Powell, sprinter koji 23. 11. puni 33 godine, počeo je trenirati tek sa 18. godina.

– Tako kasno? – pitala sam.
– Počeo sam jako kasno. Uvijek sam bio jako brz, ali do tada me atletika nije zanimala.
Zajedno smo zaključili da nikada nije kasno ako si dovoljno uporan i dovoljno talentiran.
On to svakako je, budući da trenira svaki dan osim nedjeljom. Našalio se da ni za mene nije kasno i bilo je i više nego dovoljno da shvatim s kakvom osobom upravo imam čast razgovarati.

– Jesi li ikada poželio odustati od trčanja?

Svaki dan. Ipak, nikada nisam odustao. Znam da je teško i da ima puno razočarenja i ponekad treba jako puno da dođeš do svog cilja, ali nikada nisam odustao. Kao sportaš moraš biti dovoljno psihički jak i uvijek sam sebe gurati naprijed. Ne čini rezultat sportaša, nego činjenica da ne odustaje tako lako.

– Da nisi atletičar,bio bi..
– Da nisam atletičar, utrkivao bih se automobilima. To je bila moja prva ljubav.
– Na svu sreću, ipak jesi atletičar. Što očekuješ od sutrašnje utrke?

Došao sam ovdje pobijediti. Došao sam trčati ispod 10 sekundi i biti prvi. To je jedino što me zanima.

Gledala sam njegov izraz lica dok je to govorio i razmišljala o njegovoj profesionalnosti i predanosti. O činjenici da iznova probija svoj prag boli. I da ne odustaje iako toliko puta poželi te o činjenici da nije došao „dati sve od sebe“ ili kako to inače kažu, nego pobijediti. Dala sam im nekoliko poklona, a Asafa je oduševljeno stavio narukvicu sa porukom „Focus. Execute. Repeat.“ i dodao da se nada da će mu donijeti sreću.

– Nego, reci mi nešto zabavno o sebi.
– Hah, pa ja sam zabavan tip. Volim nasmijavati ljude, volim se družiti i pričati glupe viceve.
– Glupe viceve? Daj jedan.
– A sad si me ulovila. Ne pada mi niti jedan na pamet. Možda drugom prilikom.
(Naravno, Asafa, možda na našem uobičajenom nedjeljnom ručku ili slično)

– Nego, kako ćemo se fotkati? Možda kako ja prije tebe ulazim u cilj? Da se hvalim da sam pobijedila Asafu 😉
– Ili kako ti čekaš u cilju, a ja trčim prema tebi. – predložio je.
Iako se Dwayne i dalje zabavljao čitajući hrvatski na svojoj „Brišemo granice“ narukvici, ja sam ipak u tom trenutku bila najzbunjenija na stazi.
Gromoglasni smijeh prekinuo je moju zbunjenost.
– Ha, eto! To je bio glupi vic! 😀
U tom trenutku je stigao vozač koji ga je trebao odvesti do hotela gdje odsjedaju, pa smo se svi pozdravili.
– Sretno sutra! Doći ću navijati.
– Hvala! – viknuo je dok smo se razilazili.

Orao ponovno polijeće. – pomislila sam.
I na trenutak mi se učinilo da bih i ja mogla poletjeti.