Treneri, oni koji znaju nešto o trenažnom/transformacijskom procesu i oni koji misle da znaju (a završili su neke polutečajeve i misle da znaju sve o svemu), vrlo vjerojatno će se složiti oko jedne stvari, a ona kaže da je čučanj osnovna vježba visokog kompleksiteta koju malo koji trenažer može zamijeniti. I to je apsolutno točno. Benefite čučnja nema potrebe spominjati jer bi uredno mogao potrošiti nekoliko tema na potonje, a s druge strane puno kvalitetniji treneri od mene su secirali tu temu, pa ako vas ista dublje zanima proučite članke Breta Contrerasa, T- Nationa, Dana Johna i sličnih.
Ono na što vam ja želim skrenuti pozornost je činjenica da iako je čučanj to što je, ostaje pitanje trebaju li svi raditi čučanj ili ipak ima iznimaka? Ako malo surfamo na tu temu kroz bespuća interneta, naići ćemo na XY metodičkih postupaka kako:
- nekoga naučiti čučanj
- nekome poboljšati/ispraviti čučanj
Kvalitetan trener je onaj koji u svom portfelju znanja ima toliko ‘alata’/metodičkih postupaka da je sposoban detektirati problem i isti riješiti, tj. naći adekvatnu metodičku vježbu za pravilno učenje/poboljšanje čučnja. Imao sam prilike prisustvovati jednoj sceni u teretani kada je jedan ‘wannabe’ trener učio svoju klijenticu čučanj te je taj trening završio na način da se dotični počeo derati na klijenticu i vrijeđati ju kako nije sposobna naučiti tako ‘jednostavnu’ vježbu. Da je taj trener u tom trenutku znao više od dvije metodičke vježbe za čučanj, mlada dama bi ga vrlo vjerojatno usvojila kroz tih sat vremena, ali ovako je dotični ‘trener’ ostao zapamćen samo kao nasilnik pun neznanja i nerazumijevanja za klijente.
Zašto sam spomenuo ovu scenu? Pa ista mi je dala za razmišljati da ipak nisu svi za sve, tj. da tehnika čučnja ovisi o dosta individualnih faktora na koje možemo utjecati (mobilnost, fleksibilnost) i na koje ne možemo utjecati (oblik glave femura, oblik acetabuluma sjednih kostiju, dužina femura, određene morfološke karakteristike…). Upravo zbog toga postoji toliko različitih verzija ove vježbe jer ono što je jedino bitno jest da se vježba (bez obzira koja) izvodi pravilno kako bi spriječili moguću ozljedu i dobili najveći benefit za utrošeni rad/vrijeme.
Nedugo nakon te scene imao sam priliku započeti rad s klijenticom koja je izrazito visoka za ženu (preko 180 cm) i ima XY kilograma previše. Mobilnost joj je bio strani pojam, a gore nabrojane karakteristike (one koje se ne mogu mijenjati) nam nisu išle u korist. I što sam učinio? Nisam ju maltretirao s čučnjem, već smo naučili Goblet squat s girjom i toga se držimo kada radimo čučanj. Ustvari, za čučanj sam joj našao ‘zamjene’ – ne kroz trenažere, već kroz vježbe sa šipkom, girjom i bučicama, tako da iako možda nismo ‘blagoslovljeni’ time da možemo dobro čučnuti, zamjenske vježbe itekako dobro odrade svoj posao (RDL, Sumo DL, Goblet squat, Split squat, čučanj s povišenja…) tako da nemam niti potrebu za ‘maltretiranjem’ klijentice da nešto ‘mora’ naučiti.
Generalno gledajući, visoki ljudi imaju nemalih problema s pozicioniranjem udova kako bi pravilno čučnuli, a onda još dolazi i ‘dubina’ čučnja koja stvara problem zbog tzv. ‘but winka’. Kao što možete vidjeti iz slike niže, ‘but wink’ ima svoju osnovu u onim nepromjenjivim karakteristikama i ako imate tu sreću da ste visoki, onda ćete morati puno raditi – kako na tehnici, tako i na mobilnosti kako bi barem donekle dobili ‘kvalitetan čučanj’.
I sada dolazimo do ključnog pitanja ovog članka – Trebamo li ustrajati preko svake mjere i obavezno učiti čučanj pod svaku cijenu ili možda možemo kroz razne izvedenice istoga i komplementarne vježbe izazvati iste (ili barem slične) podražaje u našem tijelu?
Neka na ovo pitanje svatko sebi da odgovor, a ja ću samo proslijediti mišljenje jednog od najvećih trenera današnjice…
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.