Brže, više, jače… Ma da ne bi!

Prije par dana sam trebala napisati nešto o sebi za ovaj portal, da piše uz moje ime pa kad sam već spomenula u opisu svoje bježanje od sporta, jednostavno sam morala napisati ovaj članak. Ovo je nešto kao propagiranje bavljenja sportom propagiranjem nebavljenja sportom. Oduvijek sam alergična na ovu devizu, nekako mi vuče na nešto tipa: polomi se, ubij se, samo budi bolji od drugih. Pristup koji kod mene ne drži vodu i možda jedan od razloga zašto se nisam nikad željela ozbiljnije baviti sportom. Za mene je bavljenje sportom nešto u čemu uživaš, od čega se bolje osjećaš, nešto što te zabavlja, čime se baviš kada želiš i koliko želiš, a ne nešto što bi ti određivalo životni ritam.

Takva sam kakva sam, ne volim pretjerana odricanja u životu, volim uživati i nikad nisam mislila da je iscrpljivanje tijela do krajnjih granica i pretjerano bavljenje sportom zdravo. Mogla sam, recimo, igrati rukomet – teško da si mi mogao zabiti gol ili obraniti sedmerac, osim ako mi je lopta pobjegla iz ruke i otišla nekim svojim smjerom. Ali nije mi se sviđalo imati stalno nabijene prste. Lijepi su, dugački, šteta ih je.

Kad brzo trčiš pa kolegica s kojom trčiš u paru bude na trećini staze dok ti već prolaziš kroz cilj ili kad skačete u dalj pa preskočiš sve naslagane strunjače i završiš na kraju zadnje s glavom i rukom nabijenima u zid, naravno da će te gurati da se baviš atletikom. Ali ti to ne želiš. S dvanaest godina ne vidiš neki smisao u tome da nešto treniraš satima samo da bi bila koju stotinku brža ili skočila koji centimetar dalje, a i toliko je zanimljivijih stvari u životu; knjiga koje treba pročitati, družiti se s prijateljima… I sve ti je to važnije od sati i sati na atletskoj stazi.  Trčanje i skakanje mi je bilo za gušt, ne nešto čemu bih posvetila život i nisam na to gledala kao na neke specijalne sposobnosti (uostalom, draža mi je bila sposobnost rješavanja matematičkih problema u glavi bez potrebe postavljanja jednadžbi).

Teretana: idealno mjesto za sve

Što je s onima koji nemaju takve predispozicije, možda bi se i oni željeli baviti nekim sportom ali ih nitko ne želi. Čemu se gnjaviti s nekim tko nema talenta, je l’ tako? Ocjenjivanje iz tjelesnog? Zašto? Da nekom ubiješ i malo volje za bavljenje nekom tjelesnom aktivnošću u životu jer je spor kao kornjača, ne može napraviti hrpu trbušnjaka u minuti, ne može preskočiti kozlić…?

S pristupom “Guraj one kojima ide, ne obraćaj pažnju na one kojima ne ide”, nije ni čudno da se tako malo ljudi bavi nekom tjelesnom aktivnošću. Zato potaknite svoju djecu na kretanje, nasjedit će se u životu, nebitno je jesu li motorički genijalci ili su smotani k’o sajle. Izađite s njima van, šetajte, potrčite, poskočite, igrajte nogomet… Ni vama neće naškoditi. Bavljenje sportom treba biti dostupno svima, a ne samo odabranima.

Čak i ako ste se cijeli život osjećali kao potpuno nesportski tip jer nikad ništa niste mogli na tjelesnom napraviti kako spada, nikad nije kasno za početak. Postoji jedno mjesto na kojem je potpuno nebitno jeste li graciozni kao srna ili ste više nalik medvjedu, jeste li niski ili visoki, imate li uske ili široke bokove, trčite li kao gazela ili uzrokujete potrese manjih razmjera kad dotaknete tlo, imate li kratke ili duge noge, imate li sluha i osjećaja za ritam ili vas je i to posve zaobišlo, nebitno je i kojeg ste spola i koliko imate godina… To mjesto se zove teretana. Tu ste uvijek dobrodošli i možete napokon naučiti kako nešto pravilno dići s poda, kako čučnuti, kako postati mobilniji i stabilniji, poboljšati stanje organizma i riješiti se raznih bolova, naučiti mišiće da rade svoj posao, bolje se kretati, osjećati se puni energije i poleta, a možete se i nabildati ako želite. Sve to uz devizu kontrolirano, sigurno i prema trenutnim sposobnostima.

S devizom brže, više, jače, dogurat ćete uglavnom do ozljeda. Tu devizu i ozljede velikodušno prepustite profesionalnim sportašima.