„Beach body“ kao jedina motivacija za vježbanje

Već godinama promatram brojne „last minute“ vježbače (kako ih volim nazvati) koji nastoje neposredno prije ljeta i godišnjeg odmora malo „poraditi na definiciji“ ili „skinuti koji kilogram viška“. Takve vježbače možemo prepoznati jer obično tijekom godine malo dolaze na treninge pa onda iz ovog ili onog razloga prestanu dolaziti, a pred ljeto se obavezno ponovno pojave i intenziviraju treninge ne bi li nadoknadili i ublažili posljedice svoje neredovitosti.

Da se razumijemo, bolje je i to nego potpuna odsutnost treninga, odnosno tjelesne aktivnosti kao takve. „Last minute“ vježbači nerijetko uspiju u kratkom roku i postići neke svoje specifične ciljeve. Problem je u tome što ti ciljevi, odnosno uspjesi nisu održivi. Čak i kad uspiju „otopiti“ koji centimetar sa struka ili definirati određene mišiće, vrlo se brzo vrate na staro.

Zašto je to tako?

Ovdje je potrebno objasniti dva najvažnija koncepta koji predstavljaju razliku između onih koji vježbaju samo kako bi ostvarili svoje kratkoročne ciljeve (a koji su obično vezani isključivo uz fizički izgled i to za neku određenu prigodu ili razdoblje) i onih redovitih vježbača. Riječ je o motivaciji i navici, odnosno životnom stilu.

Motivacija

Osobe koje vježbaju samo kako bi u jednom trenutku izgledale „dobro“, odnosno onako kako žele, motivirani su, naravno, upravo tjelesnim izgledom. U većini slučajeva, riječ je o ekstrinzičnoj motivaciji. Ova „vrsta“ ili kategorija motivacije odnosi se na sve ono što potiče naše ponašanje, a što dolazi iz okoline, odnosno „izvana“. To je, primjerice, pohvala (ili u suvremeno doba lajk na društvenim mrežama), nagrada, popularnost ili naprosto udovoljavanje kriterijima zadanim od okoline. Ako je „u trendu“ imati ocrtane trbušnjake ili „napumpanu“ stražnjicu, onda je ostvarenje tih specifičnih ciljeva uvjetovano upravo tim trendom. Dakle, riječ je o ekstrinzičnoj motivaciji.

S druge pak strane, tu je intrinzična motivacija koja podrazumijeva onu motivaciju čiji izvor predstavljaju potrebe pojedinca. Ona proizlazi iz potreba pojedinca te predstavlja dugoročan i stabilan pokretač njegova ponašanja. Najbolji primjer intrinzične motivacije, osim, naravno, ostvarenja fizioloških potreba, su zdravlje, samoostvarenje i (osobni) razvoj.

Ako ćemo ove dvije vrste motivacije objasniti na primjeru vježbanja, onda jednostavno možemo reći da oni koji vježbaju samo zato da bi izgledali u skladu sa standardom postavljenim od strane okoline imaju ekstrinzičnu motivaciju, što znači da će istu znatno teže održati za razliku od onih čija je motivacija uvjetovana njihovim unutarnjim potrebama. Možda je ovako još jednostavnije – ako za cilj imamo staviti #beachbody na objavu svoje fotke u kupaćem kostimu kako bismo dobili što više lajkova, pitanje je što će biti s našim „beach bodyjem“ kada ljeto završi. Ali, ako težimo dugoročnom unapređenju zdravlja ili određenih tjelesnih sposobnosti te se konstantno natječemo sami sa sobom kako bismo ostvarili neke svoje specifične trenažne ciljeve, onda smo intrinzično motivirani i sami smo sebi nepresušan izvor motivacije.

Stvaranje navike i životnog stila

Redovite od „last minute“ vježbača dijeli i ono još važnije – navika, odnosno životni stil. Potreban je 21 dan da usvojimo određenu naviku, a 90 dana da ista postane naš životni stil. Oni koji vježbaju samo u određenim periodima naprosto nemaju dovoljno vremena da vježbanje postane dio njihovog životnog stila. Čak i da s lakoćom stvore naviku vježbanja, ako ne ostanu uporni to nikada neće postati njihov životni stil. A upravo je aktivni životni stil koji beskompromisno uključuje redovito vježbanje glavna odlika onih redovitih vježbača.

Ako ste iz pročitanih redaka uočili da vas više motivira određeni tjelesni izgled nego, primjerice, opća funkcionalnost ili zdravlje, razmislite je li to možda ključ vašeg potencijalno neredovitog vježbanja. Procijenite što vas motivira i uklapa li se vježbanje uopće i vaš životni stil te na temelju tih spoznaja odlučite je li možda vrijeme za određene promjene.