Razvoj sporta koji razvija tijelo

Čovjeka tijelo zaokuplja od davnina. Brojni povijesni zapisi dokazuju da je čovjek od davnih vremena koristio trening s teretima u svrhu izgrađivanja i oblikovanja tijela. Bodybuilding je tako, poput brojnih sportova, prolazio kroz različita povijesna razdoblja tijekom kojih su se mijenjali stavovi i ciljevi bavljenja njime, kako bi s vremenom dosegnuo stupanj kakav ima danas.

Od Drevnog Egipta, Antičke Grčke…

Kada želimo proniknuti u same ‘korijene’ prvih ljudskih spoznaja, onih koje su kasnije prokrčile put razvoju različitih područja ljudskog djelovanja poput znanosti, umjetnosti i tehnologije, te pronaći brojna svjedočanstva tih prvih spoznaja, često tragovi vode upravo u stari Egipat.

Tako ni bodybuilding, koji se tada počeo pojavljivati kao oblik dizanja utega i različitih tereta, ne predstavlja iznimku. Najstariji povijesni dokazi koji svjedoče da je izgradnja tijela čovjeka zaokupljala još od davnina, pronađeni su na zidu jedne pećine u drevnom Egiptu gdje se nalaze crteži koji datiraju iz 2000 god. p.k.e., a prikazuje ljude koji jednom rukom dižu utege u obliku kruške.

Ipak, prve preciznije zapise o vježbanju sa utezima nalazimo kod starih Grka koji su treningu pristupali veoma profesionalno. Tako su za brojne antičke sportske discipline postojale dvije vrste trenera, petodribi (paidotribes), koji su se brinuli o općem tjelesnom razvoju mladih, i gimnasti (gimnastes), koji su bili specijalizirani samo za određene sportove. Osim trenera, o helenskom atleti brinuo je čitav tim ljudi zaduženih za mazanje tijela uljem, masažu prije i poslije natjecanja, kao i za liječenje raznih ozljeda. Također, prema sačuvanim pisanim izvorima, već u antičko vrijeme medicina je odredila i točan odnos vježbanja, odmora i prehrane, dakle komponenti koje čine okosnicu suvremenog bodybuildinga. Iako je tjelesna građa atlete toga doba odgovarala potrebama određene sportske discipline, dakle bez pretjerane mišićne mase koja bi im usporila pokrete, jasno je da su takva masivna tijela sa izraženom muskulaturom bila rezultat višegodišnjeg vježbanja sa opterećenjem i odgovarajuće prehrane bogate proteinima. Tome svjedoči i upotreba dugih haltera, odnosno dvoručnih utega (halterobolia, vježba s utezima), ali i podatak da su se natjecatelji u svojim pripremama za igre u Olimpiji prvotno hranili mladim sirom, a potom mješavinom sira, smokvi, brašna i maslinovog ulja da bi početkom 5. stoljeća p.k.e. prešli na mesnu prehranu. Antički hrvač Milon iz Krotona, šesterostruki olimpijski pobjednik, nosio je tele dok nije postalo bik i tako prema legendi razvio svoju snagu, što predstavlja preteču treniranja sa postepenim povećanjem opterećenja, danas poznatiji kao Weiderov sistem treninga.

Antički sportaši

Neka vrsta preteče suvremenih natjecanja u bodybuildingu postojala je u obliku nadmetanja u tjelesnoj ljepoti, snazi i disciplini. Tako su za Panateneje, najveći praznik u slavu boginje Atene u istoimenom gradu, postojala nadmetanja u muškoj ljepoti, a pobjeđivali su najljepši i najsnažniji sportaši što samo dokazuje kako je kult gradnje lijepog tijela bio itekako razvijen.

Ostaje samo pitanje je li takvo veličanje tjelesne ljepote i snage doista potaknulo pojavu sportaša čiji je isključivi cilj bilo veliko i lijepo tijelo koje ne bi imalo primjenu u nekom konkretnom sportu, ili su to bili sportaši iz različitih sportskih disciplina odlučni da se okušaju i u ovakvoj vrsti natjecanja.

Također, skulptura Herakla (u rimskoj mitologiji zvan Herkul), izrađena prema Lisipovom originalu, svjedoči da su antički sportaši posjedovali tjelesnu građu i muskulaturu usporedivu sa bodybuilderima ‘zlatne ere’ (60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća).

Kod starih Rimljana pronalazimo i detaljnije metodički razrađena uputstva o treningu sa opterećenjem. Tako Rimski liječnik Claudius Galen (130 god. p.k.e.) boraveći među gladijatorima, upoznaje njihov način vježbanja koji opisuje u knjizi Čuvanje zdravlja (original ‘De sanitate tuenda’) koja je bila namijenjena uzrastu od 14 do 25 godina.

U Indiji postoje zapisi iz 11.stoljeća koji svjedoče o treningu sa utezima i bučicama od kamena koji su se nazivali ‘Nali‘, a također su postojali prostori za trening- preteče današnjim fitness centrima.

Nakon ‘mračnog’ srednjeg vijeka, koji ignorira sve što je tjelesno, nastupa ‘svjetlije doba’, te se u 18. stoljeću u Njemačkoj stvara novi gimnastički pokret koji koristi neke sprave koje su preteča današnjeg vratila i razboja, sprava koje se i danas koriste u bodybuildingu.

Mišićavo tijelo kao ideal

Bodybuilding je od svojih početaka neprekidno evoluirao, a  krajem 19. stoljeća pojavio se drugačiji interes za razvoj mišića, onaj koji nije bio u funkciji borbe za opstanak ili borbu, već je to bila težnja za izgledom drevnih, antičkih sportaša, dakle starogrčki ideal koji veliča atletsku, mišićavu muskulaturu i ljudsko tijelo općenito. Tako krajem 19. i tijekom 20. stoljeća bodybuilding polako počinje poprimati obilježja po kojima ga danas i prepoznajemo.

U 19. stoljeću, drevna tradicija dizanja utega i različitih tereta (npr. od kamena), polako prerasta u sport koji se različitim kulturama različito razvijao. U Europi dizanje utega koristilo se kao oblik zabave na kojima su brojni profesionalni snagatori demonstrirali svoju snagu dižući različite terete i tako zarađivali za život. Tim prvim profesionalnim dizačima utega bilo je primarno samo podići što veću količinu tereta, dok im izgled tijela, kao i publici, nije predstavljao nikakav imperativ- uglavnom su bili debeli i izgledali neproporcionalno. Također, u Češkoj se javlja ‘Sokolski pokret’ čiji članovi među različitim rekvizitima koriste utege i bučice.

Za razliku od Europe, u Americi se u isto vrijeme interes za snagu i dizanje utega razmatra u smislu unaprijeđenja zdravlja. Razlog tome je bila pojava zdravstvenih problema šire populacije ljudi uzrokovane preseljenjem većeg broja ljudi sa farmi i iz manjih mjesta u veće gradove; brzim razvojem tehnologije, poput izuma automobila i pojave industrijski prerađene hrane koja se konzumira u pretjeranoj količini; nedostatka kretanja i vježbanja; stresnog načina života, a u isto vrijeme i zbog nagle pojave sjedilačkog načina života uzrokovanog porastom životnog standarda i komfora. Stručnjaci su nastojali suzbiti ovaj, po zdravlje negativan trend, pokušavajući podići opću svijest o važnosti zdravog načina života i dobre tjelesne kondicije, brige za estetiku tijela, ali i umjerenosti u svim životnim aspektima. Tražili su neki uzor, točnije, nekog tko će utjeloviti ono što su promovirali te biti bliži idealiziranim kipovima drevnih Grčkih atleta prije nego predebelim europskim snagatorima.

Otac modernog bodybuildinga

Takvo nadahnuće ubrzo pronalaze u osobi od krvi i mesa, ili bolje rečeno- mišića.

Bio je to Eugen Sandow (rođen kao Friderich Muller, 1867.-1925.) koji je u Europi stekao ugled kao profesionalni snagator zahvaljujući tome što je pobjeđivao druge snagatore u različitim točkama demonstriranja snage. Ipak, snaga nije bila jedino što je Sandowa izdvajalo od drugih snagatora toga vremena- bila je to njegova estetska komponenta.

Sandow je bio zgodan čovjek, ali i egzibicionist koji je uživao privlačiti pažnju svojim mišićavim i simetričnim tijelom jednako kao i u egzibicijama snage. U viktorijansko doba muškarci su nosili slojevitu odjeću i vrlo je malo umjetnika koristilo golo muško tijelo kako bi se izrazilo. Zato su se i muškarci i žene divili njegovoj simetriji i mišićnoj razvijenosti, što je za ono vrijeme bilo nešto potpuno novo i revolucionarno, a on je pozirao u staklenom kućištu ‘odjeven’ samo u smokvin list.

Vježbao je pod okriljem Oscara Atille, mentora koji ga je i usmjerio na dizanje utega.

Eugen Sandow je 1890. god. svoju karijeru nastavio u Americi gdje je na turneji diljem zemlje bio predstavljan kao ‘Najjači čovjek na svijetu’.

Razvivši vrlo progresivan sustav vježbanja u kojem je veoma važnu ulogu imalo oblikovanje tijela, te zahvaljujući bogatom iskustvu, izdaje nekoliko knjiga, među kojima i Bodybuilding (1930. god. u Londonu). Od tada se tjelesno oblikovanje i ovakav sustav vježbanja u anglosaksonskim zemljama naziva bodybuilding.

Sandow, također pokreće jedan od prvih bodybuilding časopisa Physical Culture, kasnije nazvan Sandow’s Magazine of Physical Culture.

Zbog njegove sve veće popularnosti, stvorio je oko sebe čitavu industriju zbog velike potražnje i prodaje utega i bučica, te knjiga i časopisa, na čemu se prilično obogatio. Upravo zbog toga, Eugena Sandowa možemo smatrati i jednim od začetnika fitness industrije- biznisa u neprekidnoj ekspanziji s profitom koji se danas mjeri u milijardama dolara!

Zahvaljujući takvoj slavi, Sandow postaje i osobni trener kralja Georgea što mu je omogućilo još veći utjecaj na razvoj bodybuildinga. Paralelno sa izdavanjem knjiga i časopisa, Sandow organizira i natjecanja na kojima su se po prvi puta uspoređivale tjelesne mjere natjecatelja, a nije se mjerila snaga količinom podignutog tereta. Na tim natjecanjima, pobjedniku je poklanjao vlastit kipić koji je upravo njemu u čast, i danas najvrijednije priznanje u svijetu profesionalnog bodybuildinga.

Naime, zlatni kipić s njegovim likom dobiva pobjednik na Mr. Olympia, najpoznatijem natjecanju profesionalnih bodybuildera na svijetu.

Zbog neumornog populariziranja, te zbog brojnih zasluga u ovom sportu, s pravom se naziva ‘Ocem modernog bodybuildinga’.

…Do 20. stoljeća

Nakon smrti Sandowa (poginuo je 1925. god. u prometnoj nesreći), bodybuilding i dalje nastavlja svoju nezaustavljivu ekspanziju, a veliki broj pojedinaca nastavio je doprinositi razvoju i unaprjeđenju ovog sporta. Tako su svoj neizbrisivi trag u povijesti bodybuildinga ostavili i: George Hackenschmidt, nazvan ‘Ruski lav’, prvak Rusije u dizanju utega i svjetski prvak u hrvanju; Louis Atilla; Arthur Saxson; Hermann Goerner; Oscar Higenfeldt i dr.

Jedan od onih koji su nastojali da briga za tijelo postane praktički religija, bio je i biznismen i izdavač, Bernard Macfadden, čovjek koji je postao oličenje odlične forme i dobrog zdravlja. Pokrenuo je časopis ‘Fizička kultura’, te je kao odličan promotor, 1903. g., započeo organizirati seriju natjecanja pod nazivom ‘Najbolje građeni muškarac na svijetu’ koja su se održavala u Madison Square Gardenu u New Yorku. Macfadden je odigrao veliku ulogu u razvoju bodybuildinga jer je upravo  natjecanjima koja je organizirao, povećao interes za izgled mišićavog tijela, umjesto za mišićnu snagu. Upravo na tom natjecanju, 1921. god. pobijedio je Charles Atlas koji je tako postao slavan te dostigao zvjezdani status kroz cijelo desetljeće.

Charles Atlas je promovirao svoj sustav treninga nazvavši ga ‘dinamička napetost’ i reklamirajući ga stripom (u kojem mršavom liku snažniji tip uzme djevojku, nakon čega ‘gubitnik’ počne trenirati prema Atlasovom sisitemu te se na kraju vraća kao pobjednik) i sloganom: ‘Hej mršavi, vide ti se rebra!’ (koji je inače proglašen jednim od najuspješnijih reklama u povijesti oglašavanja).

Dvadesetih i tridesetih godina prosječna populacija ljudi postaje sve više svjesna povezanosti dobrog izgleda (dobre tjelesne forme) i zdravlja te polako počinju shvaćati kako trening s opterećenjem, dakle bodybuilding, zapravo predstavlja najbržu i najefikasniju metodu za razvoj mišića.

Ipak, još uvijek je tada bilo mnogo onih koji su prednost davali klasičnom dizanju utega, a ne bodybuildingu. Tih godina, sa neodobravanjem se gledalo na one kojima je trening dizanja utega prvenstveno služio za postizanje dobrog izgleda, umjesto za razvoj snage i podizanje što većih težina. Jednom rječju, općenito se suvišnim i nepotrebnim smatralo vježbati samo radi unaprjeđenja izgleda tijela, a ne radi razvoja sposobnosti potrebnih za sportove. U to su vrijeme, bili popularni dizači utega, teški preko sto kilograma, neproporcionalni, debeli i sa širokim strukom, kao što je to bio Louis Cyr, koji je težio 130 kg.

Takav stav, postepeno se počinje mijenjati  pojavom dobro građenih sportaša kao što su Sigmund Klein i John Grimek koji su imali lijep oblik mišića, simetriju i proporcije te nizak postotak tjelesnih masnoća i odličnu definiciju. Zahvaljujući njima dvojici, te Sandowu i Macfaddenu, postepeno su uvjerili ljude da trening kojim se postiže atletski, mišićavi izgled tijela, a ne samo snaga, također doprinosi i cjelokupnom zdravlju.

John Grimek je bio olimpijski dizač utega, a također je 1940. i 1941. god. osvojio natjecanje Mr.Amerika te često isticao kako je njegova mišićava i definirana tjelesna građa rezultat treninga sa utezima, a ne bavljenje nekim drugim sportom, postavši tako, zbog svoje odlične građe, uzorom mnogih bodybuildera toga doba.

Zahvaljujući njihovom utjecaju na obične ljude, u pogledu treninga sa otporom i pravilne prehrane, prosječna populacija postepeno prihvaća da takvo tijelo mogu izgraditi samo primjenom bodybuilding treninga.

Malo objašnjenje

Postoji razlika između bodybuildinga i olimpijskog, tj. klasičnog dizanja utega (weightliftinga) u kojem je cilj podići što veću težinu utega tehnikom trzaja ili nabačaja, tj. izbačaja, te powerliftinga u kojem je cilj podići što veću težinu u vježbama: potisak sa ravne klupe, mrtvo dizanje i stražnji čučanj.

‘Besmrtni’ Steve Reevs

Clarence ‘Clancy’ Ross, osvajač titule Mr.America, 1945. god., bio je, kako mnogi vjeruju, prvi pravi moderni bodybuilder sa širokim ramenima i leđima, jakim rukama, uskim strukom te lijepo razvijenim trbušnim mišićima i listovima. Od tada je napokon povučena jasna granica koja razdvaja trening sa opterećenjem u svrhu razvoja snage te onog s ciljem oblikovanja i postizanja proporcionalnosti tijela. Ipak, i pored toga, bodybuilding je i dalje bio nepoznat sport.

Četrdesetih i pedesetih godina popularnost bodybuildinga nastavlja rasti zahvaljujući između ostalog i pojavi Stevea Reevesa. Nijedan šampion prije njega nije stekao takvu planetarnu slavu i popularnost. Bio je zgodan, karizmatičan i imao je jednostavno savršeno tijelo. Nakon pobjede na Mr. America i Mr. Universe, postao je međunarodna filmska zvijezda sa glavnim ulogama u filmovima: ‘Hercules’, ‘Gusar Morgan’ i ‘Bagdadski lopov’.

Bodybuilderi kao što su Grimek, Ross, Reevs – koji su kao nitko do tad u ljudskoj povijesti – postigli takav mišićni razvoj upravo zato jer su trenirali teže, discipliniranije i metodski, te zahvaljujući upravo njima, bodybuilderi su počeli učiti o stvarnim tjelesnim potencijalima ljudskog tijela koje čak ni medicinska znanost još nije mogla predvidjeti.

Svake godine se pojavljivalo sve više bodybuildera koji su ostavili svoj trag u ovom sportu, kao što su: Reg Park (najveći idol Arnolda Schwarzeneggera), Bill Pearl, Chuck Sipes, Jack Delinger i drugi.

Također, Santa Monica Beach u Americi počinje se nazivati Muscle Beach zbog velikog broja ljudi koji vježbaju u brojnim teretanama na plaži, a nakon njenog zatvaranja 1950. g, Muscle Beach se seli na Venice Beach (California). Na Venice Beach Joe Gold, ponajbolji builder toga vremena koji je između ostalog i veoma uspješno dizajnirao i izrađivao sprave za vježbanje, otvara svoj prvi Gold’s Gym (danas jedan od najpoznatijih svjetskih lanaca fitness centara).

Nakon Drugog svjetskog rata, bodybulding uživa još veću popularnost, a njegov glavni promotor u SAD-u bio je Bob Hoffman, dok su u Kanadi, to bili braća Joe i Ben Weider. Hoffman i braća Weider osnivaju zasebne federacije te svatko za sebe počinje organizirati svoja ‘svjetska prvenstva’. To ubrzo dovodi do neslaganja i potrebe da se osnuje jedna jedinstvena međunarodna federacija za bodybuilding koju 1949. god. osniva Bob Hoffman pod nazivom Međunarodna federacija za dizanje utega i kulturizam.

Braća Weider 1946. g. osnivaju International Federation of Bodybulding (IFBB) – danas najjaču i najmasovniju bodybuilding organizaciju.

Izlazak iz ‘subkulturne tame’ i početak ‘Zlatne ere’

Šezdesetih godina započinje ‘zlatno doba’ bodybuildinga, zahvaljujući sve većem broju natjecanja, osnivanju bodybuilding federacija, te pojavi brojnih knjiga i časopisa na ovu temu. Također, prosječan čovjek počinje poklanjati sve veću pažnju izgledu svoga tijela, vježbanju i pravilnoj prehrani, pronalazeći uzore u tada (mnogima i danas) brojnim poznatim bodybuilderima.

Tih godina, postojala su dva različita svijeta bodybuildinga – Europa i Amerika.

Na europskoj bodybuilding sceni pojavljuje se Arnold Schwarzenegger koji 1967. i 1968. god. osvaja titulu Mr. Universe (NABBA). S druge strane, u SAD-u su postojali brojni američki šampioni, kao što su: Larry Scott, Frank Zane, Dave Draper, Sergio Oliva, Bill Pearl, Ricky Wayne, Harold Poole i drugi.

U sedamdesetima, zbog neslaganja koje se i dalje nastavlja, 1968. god. dolazi do izdvajanja bodybuildinga iz Međunarodne federacije za dizanje utega i kulturizam, a 1970. god. Međunarodna federacija za bodybuilding  (IFBB) održava svoj prvi kongres u Beogradu, postavši tako međunarodna sportska organizacija.

Godine 1971., IFBB postaje članom Međunarodne sportske federacije čime je bodybuilding stekao status amaterskog sporta te okuplja više od sto zemalja članica, postavši tako šesta najveća sportska organizacija u svijetu.

Tih godina, osim što IFBB postaje dominantnom bodybuilding organizacijom, natjecanje Mr.Olympia (u organizaciji IFBB-a), diljem svijeta se počinje prepoznavati kao najznačajnije natjecanje profesionalnog bodybuildinga, usporedivo sa Wimbledonom u tenisu i U.S. Open u golfu.

Može se reći i da u sedamdesetima bodybuilding izlazi iz ‘subkulturne tame’. To se dogodilo zahvaljujući, između ostalog, pojavi knjige, a kasnije i dokumentarnog filma Pumping Iron, načinivši od bodybuildinga jednu od najpopularnijih tema tog desetljeća o kojoj većina ljudi do tada nije znala gotovo ništa.

Taj film, ne samo da je postigao golemi uspjeh i imao nemjerljivi utjecaj na cjelokupni bodybuilding, već je doprinio gotovo eksplozivnom, nezaustavljivom rastu popularnosti i zainteresiranosti u narednim desetljećima, za ovaj, dugo vremena ignoriran i neshvaćen sport.

Ovaj dokumentarni film osim što je postigao da se mnogi bodybuilderi pojave na nebrojenim naslovnicama raznih časopisa i učinio da knjige na temu bodybuildinga postanu bestseleri, možda najznačajnije – po prvi put je najširoj populaciji ljudi uspio približiti i upoznati ih sa svijetom bodybuildinga te im dočarati životni stil najuspješnijih i najslavnijih bodybuildera toga vremena.

Najpoznatiji bodybuilderi toga doba, predvođeni neizostavnim Arnoldom Schwarzeneggerom su: Franco Columbo, Lou Ferrigno, Serge Nubret, Robby Robinson, Ken Waller, Sergio Oliva, Frank Zane, Dave Draper, Bill Pearl, Reg Park, i drugi.

U osamdesetima, upravo zbog svog prodora u različite časopise, televizijske reklame, ali i na film, bodybuilding ulazi u suvremenu ‘pop’ kulturu (engl. popular: popularno) te postaje dijelom ‘glavne struje’ (mainstreama) zadržavši taj trend i danas. Tako brojne serije i visokobudžetni filmovi, naročito oni akcijskog žanra, populariziraju glavne junake koji svojom snažnim i do savršenstva isklesanim tijelima impresioniraju publiku.

Generacije gledatelja su odrastale uz ‘mišićave celuloidne junake’ koje utjelovljuju glumci mišićave fizionomije: Conan i Terminator – Arnold Schwarzenegger; Hercules i Hulk – koje je  odglumio Lou Ferrigno, također poznati bodybuilder toga vremena; nezaboravni Rocky, Rambo, Cobra koje utjelovljuje Sylvester Stallone; likovi koji savršeno vladaju borilačkim vještinama u izvedbi Jean-Claude Van Dammea; te oni koji su iz stripa prešli na velika platna poput Tarzana, Spidermana, Supermana i drugih.

Također, pored brojnih bodybuildera iz sedamdesetih godina koji se i dalje natječu, te već legendarnih: Arnolda Schwarzeneggera, Franca Columba, Franka Zanea i Loua Ferrigne, pojavljuju se i neka nova imena, kao što su: Chris Dicerson, Mike Mentzer, Tom Plaz, Samir Bannout…

‘Zlatne’ osamdesete su za povijest bodybuildinga značajne i iz razloga jer natjecatelji postaju sve masivniji i teži, jer se na natjecanjima počinje sve više cijeniti masa, te bodybuilding  polako počinje dobivati karakteristike kakve je zadržao do danas.

Najpoznatiji bodybuilder svih vremena…

Arnold Schwarzenegger (rođ. 1946. god.) osvaja šest uzastopnih Mr. Olympia od ukupnih sedam (1970.–1975., 1980.), te postaje jedan od najpoznatijih i najslavnijih bodybuildera svih vremena. On je još više popularizirao bodybuilding između ostalog zahvaljujući i tome što je započeo svoju glumačku karijeru, te ubrzo postao svjetski poznata filmska zvijezda sa glavnim ulogama u nekim od najpoznatijih akcijskih filmova, od kojih su neki dostigli i kultni status: Conan, Treminator, Commando, Stay Hungry, Predator, Crveno usijanje i brojni drugi, te čije ime -i za one najneupućenije u bodybuilding- praktički, predstavlja sinonim za ovaj sport.

Godine 1980. Arnold Schwarzenegger se vraća iz privremene ‘mirovine’ i osvaja svoju posljednju, sedmu Mr. Olympiu, nakon čega se pojavljuje Lee Haney koji sa svojim masivnim tijelom, savršenih proporcija i estetike, ruši Arnoldov rekord, osvojivši osam titula Mr.Olympia.

U devedesetima, nakon suverene dominacije Lee Haneya u prethodnom desetljeću, granice bodybuildinga pomiču se još više i to u smislu odnosa još veće mase i potpunije, savršenije definicije. To se dogodilo u prvom redu zahvaljujući pojavi preko 130 kg teškog britanskog bodybuildera Doriana Yatesa još tvrđih ‘ispruganih’ mišića koji je osvojio šest uzastopnih Mr.Olympia, ali i mnogih drugih vrhunskih bodybuildera, kao što su: Nasser El Sonbaty, Paul Dillett, Flex Wheeler, Miloš šarčev, Shawn Ray, Kevin Levrone, Lee Labrada, Vince Taylor, Lee Priest, Chris Cormier…

Tih godina također, brojna bodybuilding publika pokazuje sve veće nezadovoljstvo sudačkim odlukama koji favoriziraju puku masu, ispred tradicionalnih ‘ideala’ estetike i simetrije. Tako se postavlja pitanje, do kuda ovaj trend neprekidnog forsiranja sve veće mase kod natjecatelja na Mr. Olympia, koji je započeo upravo u devedesetima, može ići, a da to ne bude na štetu neophodne simetrije, proporcija kao i svih obaveznih detalja na muskulaturi vrhunskih bodybuildera. Jer tjelesno je gotovo nemoguće da bodybuilder od npr. preko 16o kg, ima iste estetske kvalitete kao onaj od 110 ili 120 kg, na neku prosječnu visinu.

Bodybuilding i u devedesetima nastavlja krupnim koracima naprijed, zahvaljujući novim spoznajama i teorijama u treningu, prehrani, sportskoj farmakologiji, različitim preparatima i dodacima prehrani dostupnih kako profesionalnim tako i rekreativnim bodybuilderima te pojavi novih sprava i opreme za vježbanje

Krajem devedesetih na tron Mr.Olympia, zasjeo je Ronnie Coleman koji se sa nizom od osam osvojenih titula, izjednačio sa Lee Haneyom te tako postao drugi rekorder u povijesti ovog natjecanja.

Međutim, 2006. god., nakon brojnih pokušaja, sa trona ga je uspio skinuti Jay Cutler. Pored njih, najpoznatiji bodybuilderi 21.stoljeća su svakako i: Gunter Schlierkamp, Dexter Jackson, Gustavo Badell, Victor Martinez, Denis James, Markus Ruhl, Mustafa Mohammad, Chris Cormier, Darren Charles i drugi.

Uloga braće Weider

Govoriti o razvoju bodybuildinga, a ne spomenuti Joea i Bena Weidera, isto je kao i pričati o najslavnijim bodybuilderima i izostaviti Arnolda Schwarzeneggera!

Braća Weider odigrala su ogromnu ulogu u razvoju i popularizaciji bodybuildinga te su među najzaslužnijima za njegovu rastuću popularnost i današnji status.

Joe Weider je nekada bio uspješni bodybuilding natjecatelj te je prvi stvorio sustave vježbanja u bodybuildingu poznatih pod nazivom Weiderovi principi treninga. Po tom je sistemu trenirao brojne velikane ovog sporta, dobivši tako naziv ‘Trener šampiona’.

Ben Weider je predsjednik IFBB-a i jedan od organizatora natjecanja Mr. Olympia.

Obojica su osnivači International Federation of Bodybuilding (IFBB), vodeće i najmasovnije federacije u bodybuildingu koja okuplja najeksponiranije i najpoznatije bodybuildere današnjice. Također su i organizatori brojnih manifestacija vezanih uz promociju i napredak ovog sporta, kao i najvažnijeg natjecanja u profesionalnom bodybuildingu- Mr. Olympia.

Pored izdavanja časopisa ( Flex i Muscle & Fitness), većeg broja knjiga iz oblasti bodybuildinga i fitnessa, osnovali su i jednu od vodećih tvrtki za proizvodnju sportskih dodataka za prehranu sportaša, Weider Nutrition, koja je sponzor velikom broju profesionalnih bodybuildera.

Budućnost bodybuildinga

Nekada je bodybuilding predstavljao samo natjecateljski sport kojim su se bavili rijetki pojedinci, dok se danas predstavlja mnogo više – rekreacijsku aktivnost za sve one, bez obzira na dob i spol, koji žele unaprijediti tjelesne sposobnosti (physical fitness) i očuvati zdravlje (health fitness) te vodeći brigu o svom tijelu izgraditi image osviještenog suvremenog čovjeka. Osim što je postao nezamjenjivim pri oporavku nakon ozljeda i operativnih zahvata, važan segment u općim pripremama vrhunskih sportaša, bodybuilding sustav vježbanja predstavlja jedan od najboljih metoda kojima se mogu poboljšati brojne tjelesne sposobnosti te na taj značajno usporiti degenerativne promjene uzrokovane starenjem.

Siguran dokaz nezaustavljive ekspanzije bodybuildinga i fitnessa je i otvaranje fantastično opremljenih teretana i wellness centara koji zadovoljavaju najviše standarde i od kojih su mnogi brendovi prerasli u čitave lance svjetski poznatih fitness centara (World Gym, Powerhouse Gym, Gold’s Gym, Family Fitness Center i drugi); sve veći broj amaterskih i profesionalnih bodybuilding i fitness natjecatelja; porast broja natjecanja u fitnessu i bodybuildingu na nacionalnim i međunarodnim razinama, osnivanju bodybuilding organizacija ( IFBB, NABBA, NPC, IBFA, WFF, WABBA, WPF…), ali i u biznisu.

Tako je ovaj sport, praćen agresivnim marketingom, otvorio i bezbroj mogućnosti za stvaranje profita baziran na: prodaji knjiga, DVD-a sa savjetima o treninzima i prehrani, časopisa ( Flex, Muscle&Fitness, Musclemag, Men’s health…); sve većem broju internet portala o fitnessu i bodybuildingu; razvoju i prodaji legalne i ilegalne farmakologije, industriji suplemenata; sprava i opreme za vježbanje; odjeće i obuće za fitness, te brojnim drugim proizvodima. Također, mnoge bodybuilding i fitness zvijezde otvaraju svoje teretane, proizvode opremu i sprave za vježbanje, kreiraju linije odjeće ili stvaraju respektabilne suplement brandove, pojavljuju se na stručnim seminarima u ulozi predavača, nastupaju kao gosti pozeri i drugo.

Međutim, postoji još nešto što je također doprinijelo popularnosti bodybuildinga-a to je trend da mnogi bodybuilding natjecatelji postaju osobni treneri.

Zahvaljujući činjenici da bodybuilding tehnologija vježbanja može unaprijediti svako tijelo i primijeniti se u različite svrhe (od vrhunskog treninga do rehabilitacije), možda najveći utjecaj bodybuildinga na našu kulturu nalazi se upravo u rastućoj potrebi za angažiranjem osobnog trenera, trenda koji je započeo u Kaliforniji i proširio se po čitavom svijetu.

Gotovo da ne postoji sport koji u posljednjih pedesetak godina nije postupno evoluirao pa tako ni bodybuilding ne predstavlja izuzetak.

Jedan od razloga zašto su se tijela bodybuildera kroz desetljeća sve više mijenjala, postajući veća, tvrđa, definiranija je i taj što su tijekom vremena- učeći iz pokušaja i pogrešaka – razvijali sve efikasnije metode i treninga, dijeta i prehrane, te pronalazili nove varijacije vježbi, usavršavali postojeće i osmišljavali nove sprave za vježbanje.

Također, čista mišićna masa s veoma niskim postotkom tjelesnih masti nije uvijek predstavljala tako bitan faktor u natjecateljskom bodybuildingu kao što je to danas. Bodybuilderi su morali prihvatiti činjenicu da je potrebno ‘skinuti’ što je moguće više tjelesnih masti da bi tako još više istakli svoj mišićni razvoj, ali i to da više nema mjesta nepromišljenom prejedanju, kao u prošlosti, jer takav pristup rezultira samo povećanjem potkožnog masnog tkiva koje narušava kvalitetu muskulature.

Zbog toga su nastojali što bolje spoznati principe prehrane, provoditi striktne dijete, uzimati vitaminske, mineralne i proteinske dodatke, ali i dalje naporno trenirati.

Od vremena Johna Grimeka, kada su bodybuilderi trenirali poput dizača utega (weightliftera) i kada je bilo primarno biti samo što ‘veći’, do danas kada bodybuilderi osim mase, nastoje dostići i ‘kvalitetu’, dakle izgraditi tijelo, koji će uz fantastičan oblik mišića i simetriju, imati proporcije, i gdje svaki mišić mora biti definiran i separiran, jednom rječju- dostići takav stupanj definicije, koji današnje vrhunske natjecatelje čini da izgledaju poput živućih anatomskih eksponata.

Iako se suvremeni bodybuilding malo udaljio, ili uznapredovao (ovisno o ukusu) od cilja koji je imao na samim početcima, dakle težnje da se izgleda poput antičkih sportaša – jer većina vrhunskih natjecatelja na 170 cm visine, ima po 140 kg i izgleda drugačije u odnosu na bodybuildere iz 60-ih, 70-ih godina, a pogotovo u odnosu na one s početka prošlog stoljeća – nema nikakve sumnje da će popularnost ovog sporta i u budućnosti zasigurno ići samo uzlaznom putanjom. To dokazuje i činjenica da sve veći broj ljudi odlazi vježbati u fitness centre (teretane) što samo potvrđuje da je bodybuilding kao sport postao veoma rasprostranjen. Iako se zbog specifičnosti ovog sporta, odnosno njegove kompleksnosti i zahtjevnosti samo smanjuje broj ljudi koji ga upražnjava odlučuje okušati i kao natjecatelji, bodybuilding definitivno predstavlja jedan od najpopularnijih oblika rekreacije za suvremenog čovjeka u slobodno vrijeme.

Izvor: Denis Rajčić, body-projects.com