anksioznost

Jedna od najčešćih sastavnica koje utječu na sportsku izvedbu, a svaki pojedinac je doživljava sebi svojstvenim intenzitetom, jest anksioznost. U općoj psihologiji ona označava ona tjeskobna psihomotorna (tjelesna) stanja u kojima osoba ima osjećaj da će ”eksplodirati”. U smislu sporta, anksioznost se često poistovjećuje s tremom, iako se ta stanja razlikuju te različito definiraju. Trema je popratno stanje koje se u čovjeku javlja zbog straha od javnog nastupa kada osoba osjeća da će njezini nedostaci izaći na vidjelo te se zbog toga osramotiti. Što se sportskog aspekta tiče, nema sportaša koji u svojoj karijeri nije imao tremu.

Postoje naravno oni ”macho” sportaši koji to nikako ne žele priznati, a razlozi su što time mogu narušiti svoj ugled ”neustrašivog”, a drugi razlog može biti taj da zaista misle kako trema u njima nije prisutna, ali ona svejedno postoji. Nije rijetkost da i velike sportske zvijezde iza kojih je mnoštvo nastupa pred velikom publikom, priznaju kako nekoliko dana i neposredno prije nastupa osjećaju tremu.

i svjestki rekorder u sprintu ima tremu!

Svjestki rekorder u sprintu, ”neuhvatljivi” Usain Bolt bez srama priznaje kako prije velikih natjecanja ima tremu bez obzira što svi ostali za vrijeme trke zaostaju metrima za njime. Iako bodybuilding izgleda kao sport u kojem naizgled ne postoji trema jer natjecatelji dođu na pozornicu i pozirajuću izlažu svoje tijelo, legendarni Arnold Schwarzenegger je govorio kako ga brine hoće li na pozornici uspjeti prikazati sve svoje potencijale ili će zbog nemogućnosti istog izgubiti dobar plasman.

Fiziološke promjene koje su se u svakome od nas javljale kada smo bili izloženi određenom pritisku uslijed očekivanih ili neočekivanih situacija neki su od znakova treme:

• suhoća u grlu,
• grčenje trbušnih mišića,
• pojačano znojenje,
• snažno lupanje srca,
• drhtanje glasa,
• podrhtavanje nogu i sl.

kako tremu pretvoriti u pozitivu?

Glavni korak u poboljšanju uspjeha sportaša jest pomiriti se s time da trema u nama u određenoj mjeri neupitno postoji, ali isto tako pronaći načina kako uslijed natjecanja sebe ili svog natjecatelja održati na optimalnoj razini – pozitivna trema. Dokazano je da ja za uspjeh u sportu najpogodnije stanje optimalne anksioznosti odnosno da ona ne bude ni previskoka, ali ni preniska. Ako je natjecatelj ”veliki tremaš”, vjerojatnost postizanja dobrog rezultata je manja nego u slučaju da prethodno na istog sportaša primjenimo određene tehnike zatomljavanja treme. S druge strane, ni minimalna razina pobuđenosti nije najpogodnija za uspjeh, jer prisustvo treme povećava količinu energije koje će biti manje ako je trema na donjim razinama. Psiholozi su utvrdili da su sportaši čija je trema na optimalnoj (srednjoj razini) češće postizali veće uspjehe.

Često se čuje kako neki sportaš na treningu postiže vrhunske rezultate, ali isto ne potvrđuje onda kada je najviše potrebno – na natjecanju.

Osnovni razlozi tomu su što je trening sportašu postala rutina, ali bez obzira što godišnje odradi brojne turnire, oni nisu njegova rutina jer svaki puta donose nešto novo i predstavljaju enormno veću važnost za pojednica nego sami treninzi. Sljedeći faktor je publika koja se na natjecanju pojavljuje, a na treningu najčešće ne te sama nagrada i zadovoljstvo uspjehom na natjecanju koji su mnogostruko veći u odnosu na npr. najbolje odrađen trening u mjesecu.

povećanje samopouzdanja sportaša

Osim samog napretka u fizičkoj kondiciji i tehnici određenog sporta koji s vremenom povećavaju samopouzdanje sportaša, koji postaje sve svjesniji svojih sposobnosti, postoje i neke tehnike koje omogućuju smanjivanje treme ka srednjim razinama te tako povećavaju mogućnost da će sportaš u trenutku sportske izvedbe biti bliže svom maksimumu.

1. Jedna od najučinkovitijih metoda uključuje postavljanje sportaša u natjecateljske uvjete prilikom samog treninga. Može se vršiti na način da se nekolicina ljudi često dovodi na treninge čime će s vremenom opadati natjecateljev strah od javnog nastupa. Čak i bolja varijanta je da se nenajavljeno na trening dovedu ljudi poznati ili nepoznati sportašu (npr. 2 puta u mjesecu), a njemu se zadaju zadaci koji se od njega i na natjecanju očekuju, npr. boksački sparing ili sprinterska utrka s ostalim članovima kluba. S vremenom će također prisustvo publike postajati sve manje ograničavajući faktor u postizanju uspjeha.
2. Trener s natjecateljem također treba uvježbavati određene situacije koje se u njegovom sportu mogu dogoditi i naučiti natjecatelja da u njima reagira pravilno u najkraćem mogućem roku.
3. Također valja naglasiti da sportaša treba učiti da nakon učinjene pogreške tokom meča o njoj ne razmišlja, nego s trenerom o tome raspravlja nakon borbe kada se slegnu emocije te ga nastojati usmjeriti da razmišlja o tome što sljedeće dobro može napraviti u svoju korist dok ne bude prekasno.
4. Relaksirajuće tehnike (duboko disanje, opuštanje mišića i sl.) kao i normalan položaj tijela (bez griženja noktiju, ljuljanja s jedne na drugu nogu, savijanja prstiju i sl.) također pomažu u vraćanju treme na optimalnu razinu te povećavaju izglede da se sportaševe sposobnosti do kojih je došao raznim odricanjima, napornim radom i zalaganjem, na sportskom borilištu doista prikažu, a ne da trema postane jedini razlog zbog kojeg jedan sportaš s većim mogućnostima uvijek gleda u leđa onome kome trema ne predstavlja toliki problem.