Najveći Nacionalni Šampioni

Piše: Shawn Perine

Rangiranje najvećih nacionalnih šampiona svih vremena

Kako se približavamo natjecanju 2009 NPC Nationals, koje će se održati u Westin Diplomat Resort & Spa in Hollywood na Floridi 20. i 21. studenog, odgovarajuće je vrijeme da se osvrnemo na prošla natjecanja i još točnije na prošle nacionalne pobjednike.

Rangirali smo 10 najboljih NPC nacionalnih šampiona na temelju jedne vrlo neznanstvene formule koja uračunava pobjede i plasiranje u top 3 na IFBB pro natjecanju, plasiranja na Olympiji i općenito utjecaj na ovaj sport. Nadamo se da se nećete složiti s barem nekoliko naših mjesta i da ćete nam javiti zašto.

10. Johnnie Jackson (šampion 2001: Light-heavyweight i overall)

S dvije pro pobjede – 2006 Montreal Pro Championships i 2007 Atlantic City Pro – i mnoštvom drugih i trećih mjesta, Jackson se pokazao kao značajan konkurent u prvom desetljeću 21. stoljeća, a da ne spominjemo kako je on vjerojatno najsnažniji bodybuilder svih vremena.

9. Bob Paris (1983: Heavyweight and overall)

Iako nikad nije pobijedio na pro priredbi i nije se mogao plasirati više od 7. mjesta na Olympiji (1984), Paris je podignuo ljestvicu estetike bodybuildinga koju je postavio Steve Reeves više od tri desetljeća ranije. Prije nekoliko godina magazin FLEX proglasio je Parisa najestetskijim bodybuilderom svih vremena.

8. Toney Freeman (2002: Super-heavyweight and overall)

Pobjednik 6 IFBB natjecanja — 2006 Europa Supershow, ’07 Ironman Pro Invitational, ’07 Sacramento Pro Championships,’08 Europa Supershow, ’08 Tampa Bay Pro and ’09 Sacramento Pro Championships — Freemanu je trebalo nekoliko godina nakon što je postao profesionalac da dođe na svoje u velikoj ligi, no do 2006. već je išao punom brzinom naprijed. 2008. godine Freeman je bio peti na Olympiji kad je, kako mnogi smatraju, bio u najboljoj formi ikad. Nedavno je pobijedio na  2009 Sacramento Pro Championships i sa svoje 43 godine vjeruje da su njegovi najbolji dani još ispred njega.

7. Mike Francois (1993: Heavyweight and overall)

Nakon što je zaradio status profesionalca na natjecanju 1993 Nationals, Francois je ušao u IFBB pro ligu osvajajući prva mjesta na prve četiri priredbe na koje je sudjelovao (1994 Chicago Pro Invitational, ’94 Night of Champions, ’95 Arnold Classic and the ’94 San Jose Pro Invitational). Nažalost, povukao se nešto manje od 5 godina nakon što je postao profesionalac i uspio je doseći tek 7. mjesto na Olympia 1995. Kao nikoga drugoga u povijesti bodybuildinga, pitanje „Što bi bilo da je bilo?“ često prati ime Mike Francois.

6. Victor Martinez (2000: Heavyweight and overall)

Kao i Tooney Freemanu, i Martinezu trebalo je nekoliko godina da se uhoda u profesionalnoj ligi, no odkad jest, uspio je to održavati. S tri IFBB pro pobjede — 2003 Night of Champions, ’04 GNC Show of Strength Pro Championships and ’07 Arnold Classic i trećim i drugim mjestom na Olympiji (2006 i 2007), Martinez je jedan od najboljih u ovoj eri. Iako je ova godina bila teška za njega, fanovi očekuju da će se Dominikanski Dominator vratiti u tu formu 2010. godine.

5. Gary Strydom (1986: Heavyweight and overall)

Pobjednik 1986 Nationals imao je jedan od najboljih rekorda u IFBB nakon što je prešao u profesionalce. U 16 natjecanja između 1988. i 1990. nikad se nije plasirao na niže od petog mjesta (a to je bilo na Olympiji 1988.) i pobijedio je tri puta. Nakon prelaska u nekadašnji WBF ranih devedesetih pobijedio je na jedine dvije priredbe koje su održane. Povratak 2006. s 46 godina smjestio ga je na 7. mjesto među velikom konkurencijom na natjecanju Colorado Pro Championships, a nedavno je dao naslutiti da možda još nije gotov s natjecanjima.

4. Shawn Ray (1987: Light-heavyweight and overall)

Iako je pobijedio na samo dvije priredbe tijekom svoje 14-godišnje profesionalne karijere, 1990 Ironman Pro Invitational and ’91 Arnold Classic, Shawn Ray je često smješten visoko na listama najbolje tjelesne građe svih vremena. Ray se odlikuje plasiranjem u top 5 na Olympiji 12 puta, i to neprekidno između 1990.i 2001. Zbog toga što je 9 od tih godina Olympia bila jedino natjecanje na kojemu je sudjelovao, nedvojbeno je da je Ray mogao imati puno više pobjeda da se prijavljivao na manja natjecanja, što je bio put kojim su mnogi njegovi vršnjaci išli.

3. Vince Taylor (1988: Light-heavyweight and overall)

Taylora 21 pobjeda (kao profesionalac), uključujući pobjede na Masters Olympia 1996, ’97, ’99, ’00  i  ’01, stavlja na drugo mjesto na listi svih vremena, iza Ronnia Colemana koji ima 26 pobjeda. Samo 1991. Taylor je pobijedio na pet natjecanja i na još četiri 1995. godine (Grand Prix England, Grand Prix France, Grand Prix Ukraine and the Niagara Falls Pro Invitational). Njegovih 5 pobjeda na Masters Olympia čine ga apsolutnim šampionom Mastersa; s tek nešto manje od 50 godina, zauzeo je 3. mjesto na natjecanju Australian Pro. Taylorovo zadnje natjecanje bilo je 2008. -Atlantic City Pro Masters na kojemu je završio 7. u otvorenoj i 1. u 50+ klasi. Hoćemo li 2010. vidjeti vječnog Taylora opet na pozornici?

2. Kevin Levrone (1991: Heavyweight and overall)

U neslužbenim anketama na različitim BB forumima koji se tiču neokrunjenog Mistera Olympia, Levroneovo ime se gotovo uvijek pojavi na vrhu. Odmah iza Vincea Taylora sa svojih 20 pro pobjeda, bio je drugoplasirani na Mr. Olympia četiri puta tijekom svoje 12-godišnje profesionalne karijere (1992,’95,’00  i   ’02). Također, još je osam puta bio među top 6 na Olympiji te je osvojio dvije titule Arnold Classic (1994 and 1996). Nakon nekog vremena koje je proveo kao glumac, Levrone se nedavno vratio u dvoranu i naporno trenira. Glasine kažu da će možda pokušati nastaviti tamo gdje je stao 2003. godine.

1. Lee Haney (1982: Heavyweight and overall)

Sačuvali smo najbolje za kraj ili za početak u ovom slučaju. Kao pobjednik inauguracijskog NPC National Championships  1982. godine, Haney je ostvario što još nijedan drugi Nationals pobjednik nije uspio dostići. Uz to što dijeli rekord od 8 pobjeda na Olympiji s Rooniem Colemanom, Haney posjeduje još 3 pro titule, što je sveukupno 11. Haney je tijekom svoje 9-godišnje profesionalne karijere bio toliko dominantan da nije osvajao ništa osim prvih mjesta poslije svoje prve sezone (tijekom koje je pobijedio na 2 natjecanja i nikad nije bio na mjestu nižem od trećega). Povukao se s gotovo 32 godine nakon što je srušio navodno neoborivi rekord Arnolda Schwarzeneggera od 7 pobjeda na Olympiji (1984-1991).