Filozofija treninga - prvi dio | Trening | Bodybuilding | Fitness

Piše: Alwyn Cosgrove

Nož ili raketa?

„Ako u jednu prostoriju stavite najuspješnije trenere, a u drugu prostoriju njihove učenike, učenici se neće složiti ni sa jednom filozofijom treninga ili principom, dok će se treneri složiti sa gotovo svakom.“

Previše sam puta rekao da se većina ljudi pokušava usredotočiti puno više na razlike filozofija treninga nego na sličnosti, gdje zapravo i leže prave informacije.

Na primjer, na vjerujem da postoji ijedan uspješan trener koji misli da frekvencija, intenzitet i pravilno opterećenje nisu valjani principi treniranja. Ili, da složene slobodne vježbe s utezima ne bi trebale biti osnova jednog ozbiljnog i učinkovitog programa snage.

Jednako tako, svi se slažu da će traljav program, pravilno izveden i odrađen kvalitetnim intenzitetom, savršeno nadjačati periodiziran i dobar program upropašten od nekog pametnjakovića nepravilnom formom izvođenja i slabašnim intenzitetom.

Na seminaru kojeg sam nedavno pohodio, Mike Boyle je spomenuo kako postoji mnogo ljudi koji se žele obavezati na jednu filozofiju treninga, ali je vrlo mali broj ljudi uspije razviti. Za mene je to bio jedan od onih „Ah-haaa!!“ trenutaka. Počeo sam razmišljati kako sam ja razvio vlastitu filozofiju treninga i zapitao se zašto da je ne podijeliti s ostalim ljudima kojima je prijeko potrebna.

Jedan od Mikeovih osobnih primjera, koje je primijenio na svojim klijentima je bilo prekidanje rada stražnjih čučnjeva u korist prednjih čučnjeva iz razloga kojima je svjedočio tijekom godina kao trener.

Nije bitno da li se to meni, vama ili nekom drugom sviđa ili koliko zapravo uvažavamo Mikeov primjer. Svi imamo svoje stavove i svi imamo neku dozu iskustva kada se radi o nekom obliku treninga. Razmislite, ako promotrimo jednu grupu sportaša i njihove elemente treninga u određenom vremenskom periodu, vrlo vjerojatno će većina nas doći do vrlo sličnih, ako ne i do istih zaključaka na temelju opaženoga i donijeti svoj sud što je dobro, a što loše u svemu tome.

Filozofija treninga se razvija iz osobnih opservacija, iskustava i proučavanja. Ne možete za nešto reći „To je pogrešno!“ samo zato što vi mislite tako. Morate prvo pogledati što drugi imaju za reći, uvažiti njihovo mišljenje, usporediti ga sa svojim i onda procijeniti u čemu je razlika. Koliko ima prednosti, a koliko nedostataka.

Koje je oružje bolje, nož ili raketa? Na dva metra, to je nož. Na pet kilometara, to je raketa. Različite točke gledišta, jel tako?

Moja filozofija

Moja filozofija proizlazi iz jedne rečenice legendarnog Bruce Leeja: „Apsorbiraj ono što je upotrebljivo; odbaci ono što je neupotrebljivo.“ Sigurno vam je već muka od toga.

U jednom od svojih prvih intervjua, postavljeno mi je pitanje vezano upravo za moju vlastitu filozofiju treninga. Odgovorio sam:

„Zašto moram biti tip za funkcionalan trening? Ili tip za olimpijskog dizača utega? Jesam li ja tip za HIT? Ne. Znači li to da sam ja onda tip za nizak intenzitet? Apsolutno ne. Ja sam sve od toga i nisam ništa od toga. Ja sam tip za rezultate. Pretpostavljam da je moja filozofija „Rezultati kreacijom, a ne slučajnošću.“ Ostvarite najbolje rezultate u najkraće vrijeme. Što brže dobijete rezultate, to mi više platite.“

Zanima me samo upotreba onih alata koji će ostvariti zamišljeni cilj brže od bilo koje druge metode.

Sa svim do sada rečenim, ovdje su neke od ideja koje su oblikovale moju filozofiju, i koje će i dalje imati utjecaj na mene, a mislim da bi i vama bile korisne pri oblikovanju svoje vlastite.

Upozorenje:
ono što ćete pročitati je temeljeno na mom vlastitom iskustvu. Ako su vaša iskustva drugačija, na osnovu tih razlika ćete doći do različitih zaključaka. To ne znači da ste vi u pravu, a ja u krivu. Jednostavno imamo različita iskustva koja su na nas različito utjecala.

Prva ideja:
Pogledajte većinu

Dopustite mi da u tekst ubacim i nešto brojeva. Oko 80-90% populacije, 80-90% vremena bolje reagira na trening cijelog tijela. Ja bih rekao da će 90-95% populacije, 90-95% vremena dobro reagirati na trening cijelog tijela, odnosno na podjelu gornjeg i donjeg dijela.

Iz svog osobnog iskustva (i iskustva respektabilnih trenera koje poznajem), tijekom vremena sam otkrio da je ovo itekako točno. Dobro, možda brojevi nisu sasvim točni, ali ukoliko ste pročitali ono što sam napisao „pogledajte većinu“, shvatit ćete na što mislim.

Također se pobrinite da pročitate cijelu tvrdnju. Jednako tako govorim da 10-20% populacije ne reagira najbolje na trening cijelog tijela i da 10-20% vremena takvi programi neće djelovati. U mojoj filozofiji definitivno ima mjesta i za druge pristupe, ali ja sam zadovoljan s dijelom „većina ljudi, većinu vremena“
Nikada nećete pronaći odgovor koji je 100% točan za sve ljude i koji je primjenjiv u 100% vremena.

Zapitajte se da li napredni, genetički nadareni, profesionalni bodybuilder spada u onih 95% populacije? Nema šanse! Ali zapitajte se na što će, četrdesetogodišnja ženska početnica koja može trenirati samo dva puta tjedno, najbolje reagirati? Pripada u sredinu većine, zar ne?

Ono što mi se čini posebno zabavnim je što čak 90% ljudi misli da pripada onoj manjini od 10%. John Berardi je jednom rekao:
„Čak i na vrhunskom nivou sporta, postoji samo 10% sportaša koji su jednostavno bolji i uporniji od ostalih. Problem je što većina ostalih misli da je zapravo dio tih 10%. Morate razumjeti i dobro razmisliti kojoj od te dvije grupe pripadate.“

Mislim da će se većina ljudi složiti sa točkom koju sam ovdje izložio, dok će se manja grupica prepirati oko navedenih postotaka. To je vrijedan podatak. Odmah znam tko je vrijedan razgovora.

Druga ideja:
Mislite na prosjek (zato što se tu nalazi cijela slika)

Profesionalnim bodybuilderima ili sportašima i nije toliko bitno što mi mislimo o tome što je najbolje za njih. Zašto? Zato što se ne nalazimo na takvom jednom visokom nivou. Većina mojih, možda i vaših klijenata, nije toliko napredna koliko oni ili vi mislite. Zato morate razviti koncept temeljen na nečemu što će djelovati, većinu vremena, na prosječnoj osobi.

Tijekom ovih godina rada kao trener, došao sam do zaključka da je osobama sa svakodnevnim obvezama koje žele dobiti na mišićnoj masi, potrebno više od jednog treninga tjedno po mišićnoj skupini za optimalne rezultate. Uz to morate uzeti u obzir i činjenicu da te iste osobe nisu sposobne oporaviti se u dovoljnoj mjeri između dva treninga.

Program od šest dana treninga tjedno namijenjen okorjelim profesionalcima, neće djelovati na muškarcu od četrdesetak godina koji radi 40 sati tjedno i uspije teretanu posjetiti tri puta tjedno po sat vremena.

Program napravljen za fizički sjajno pripremljenu 17-ogodišnju klinku za regionalno natjecanje u umjetničkom klizanju neće djelovati i neće spremiti powerliftera super teške kategorije za rušenje državnog rekorda.

Možda su usporedbe preekstremne, ali želim da shvatite o čemu govorim.

Evo još jedne zanimljive stvari kojoj sam imao priliku svjedočiti: kada se radi o izolacionim vježbama, prosječna će osoba puno bolje reagirati na jednu seriju tri različite vježbe, nego na tri serije samo jedne vježbe. To je samo moja opservacija.

Ali, upravo sam pročitao izjavu Luke Wood-a (IFBB pro) u kojoj kaže da mu listovi puno bolje reagiraju na 8-9 serija jedne vježbe nego na jednu seriju nekoliko vježbi. Znači li to da je jedan od nas u krivu?

Nipošto, samo su nam filozofije temeljene na različitim iskustvima.

Za većinu nas, razumijevanje onog što djeluje na prosječnoj osobi će u konačnici donijeti daleko bolje rezultate nego primjena onoga što djeluje na samo njih nekoliko.

Treća ideja:
Poštujte zakone fiziologije

Trening je fiziološki stimulans. Stoga morate imati neku fiziološku osnovu za svoju filozofiju. Na primjer, ako ne primjenite s vremena na vrijeme preopterećenje u svom programu, nećete napredovati. To su osnove.

Isto tako ako primjenjujete intenzivne aerobne treninge, ja s tim nemam problema. Ali, ako radite intenzivni aerobni program kako bi povećali masu na svojim rukama, tada rušite svaki fiziološki zakon. Slično tomu, neću se previše zamarati s vašom odlukom da podijelite svoje treninge na pet dana u tjednu (jedan dan=jedna mišina skupina). No moram priznati da mi se još uvijek digne kosa na glavi kad čujem da ćete raditi svaki dan „jedan dio“ tijela.

Pročitao sam Weiderov sistem i Arnoldovu knjigu. U stvari, pročitao sam poprilično mnogo fitness i bodybuilding časopisa u posljednjih dvanaest godina. Još uvijek ne vidim nikakvu podudarnost i razlog da za svaki pojedini dan, mora biti i dio tijela koji se taj dan mora odraditi. To mi se čini potpuno neosnovanim. To ne znači da je takva podjela treninga pogrešna ili da neće raditi; nego jednostavno ne vidim nikakvu čvrstu smjernicu osnovanu na fiziologiji. Teško je oblikovati filozofiju oko toga.

Upotrebljavam li ja i druge podjele ili samo onu na gornji i donji dio? Naravno. Ali sam zabrinut zbog parametara opterećenja za svaki zglob i zbog toga rađe upotrebljavam klasifikaciju opterećenja s kojom postoji manja mogućnost ozljede. Zato pokušavam uključiti antagonističke pokrete zglobova u svakom treningu (npr. Horizontalni potisci i povlačenja oko ramenog pojasa).

Je li to bolji način? Tko zna? Ali je barem zasnovan na zglobnim i mišićnim pokretima i to je sjajan način kako praktično eliminirati mogućnost ozljeda na svojim klijentima.

Četvrta ideja:
Nije sve u opremi

Alat nije filozofija treninga. Ne možete bit tip za grije ili tip za pilates loptu. To nema nikakvog smisla. Grije su alat, nisu filozofija treninga.
Ne možete graditi čitav pristup oko jednog djelića opreme. Tu nema filozofije. Takav sistem možete graditi samo oko ljudskog tijela.

I jednom za sva vremena, girje, pilates lopte, lanci, klade, vreće pijeska itd, nisu stvari koje vi radite. To su stvari koje vi kupujete. Razvijte svoju ideju neovisno o tipu opreme koju koristite.

Izvor: t-nation.com