Evolucija, tijelo i suvremeni stil života | Psiho Socio | Bodybuilding | Fitness

Znanstvenici s područja biosociologije kažu da se suvremeni stil svakodnevnog života, sa stajališta nastanka čovjeka kao vrste, razvio u prilično kratkom vremenu, praktički nedavno. No što to zapravo znači za naša tijela i kakve posljedice, zbog tako brzog razvoja civilizacije, trpe naša tijela? Ima nekoliko mogućih objašnjenja na ovo pitanje a jedno od njih je stajalište o čovjekovoj bio-anatomskoj predispoziciji za tjelesnu aktivnost.

Priča počinje jako davno, tisućama godina unazad, kad smo kao lovci-sakupljači, a kasnije kao ratari živjeli u plemenima i selima, kad nam se svakodnevica sastojala u neprekidnom trošenju tjelesne snage i fizičkoj aktivnosti. Ne samo da smo jurcali za životinjama, nego smo dizali teško drveće, gradili nastambe itd., što je podrazumijevalo stalnu tjelesnu aktivnost neophodnu za opstanak. Upravo je naše tijelo konstitucijom predisponirano za takve aktivnosti, jer je to bila jedna od evolucijskih osobina koja je omogućavala preživljavanje. Važno je pri tome naznačiti da su tadašnji uvjeti života poticali korištenje tijela u cijelosti, što između ostaloga znači rad svih mišićnih skupina.

I tako su tisućljeća i stoljeća prolazila. Civilizacija se razvijala i došli smo do suvremenog trenutka u kojem su se naglo promijenili uvjeti života i stil svakodnevice koji je postao sjedilački ili stajaći, u kojem se više ne troši fizička snaga, u kojem nema cjelodnevnih tjelesnih aktivnosti za život važnih, u kojem se samo brinemo i radimo mišlju. Pri tome je bio-anatomska predispozicija tijela ostala ista, uvijek spremna i željna cjelovite aktivnosti.

Ovoj tezi se dakako može prigovoriti pitanjem: «što je sa svim onim ljudima koji rade u poljoprivredi, u građevini, i ostalim zanimanjima koja traže tjelesnu aktivaciju»? Stvar je u raznolikosti korištenja pojedinih dijelova tijela i mišićnih skupina. Pa ako netko danas radi fizički posao on uglavnom ima iste pokrete i sustavna opterećenja istih kostiju, mišića i dijelova sebe po cijeli radni dan. Nedostaje mu korištenje cjeline svog tijela, korištenje raznolikih dijelova, primjerice svih mišićnih skupina. Time se kronično opterećuju samo pojedini dijelovi tijela koji se iscrpljuju, dok ostali ostaju neaktivirani. Dolazi do bolova, oštećenja i bolesti, koji rezultiraju patnjom i općim životnim nezadovoljstvom.

S druge strane zanimanja koja su sjedilačkog ili stajaćeg tipa isto tako umaraju tijelo ali po drugom principu. Ne samo da dovode do pojave gojaznosti, problema s kostima i kralježnicom nego iscrpljuju tijelo na način koji je evolucijski tek nedavna stvar. Kroničan nedostatak tjelesne aktivnosti manifestira se napetošću, bezvoljnošću i manjkom energije, kao i manjkom motivacije za bilo što. Sve nam postaje teško i naporno zato što je naše tijelo evolucijski napravljano za konstantno gibanje, a mi ga držimo u stanju mirovanja. Osim sfere zanimanja, isto se dešava i sa slobodnim vremenom te putovanjima. Uglavnom se putuje u prijevoznim sredstvima a u dokolici se gleda u TV, kompjuter ili novine, sjedi se u bircevima, sjedi se praktički svugdje.

U ovoj priči izuzetak su svakako sportaši. Cijela lepeza društvenih aktivnosti slobodnog vremena organizirana je po principu tjelesne neaktivnosti i pasivnosti. Tijelo pri tome pati jer je anatomski napravljeno za cjelodnevnu tjelesnu aktivnost te ukoliko ona izostaje smanjuje se ukupni nivo aktivacije i tjelesne i psihičke i emocionalne. Posljedice su razne, od fizičkih bolesti (npr. kralježnica, kosti) do psiho-emocionalnih deficita, koji se mogu spriječiti uspostavljanjem navike što češćeg bavljenja tjelesnom aktivnošću koja bi podrazumijevala cjelovit tjelesni angažman. Fitnes i bildanje su takve aktivnosti, one nadoknađuju civilizacijski preokret uvjeta života, za koje smo po bio-anatomskoj konstituciji kao ljudska bića upravo napravljeni još od samih početaka našeg nastanka.

Chandra Qeen, sociologinja